"Ovi iz Sarajeva ne daju nam kruha… mi plaćamo poreze, a sve ide u džepove Sarajlija… zakidaju nas Bošnjaci… svi drugi su krivi što propadamo, a ne samo mi…".
Ovo su rečenice koje danima slušamo dok brojimo sate dok naša najhrvatskija županija propadne.
Dvadeset jubilarnih godina kada smo umjesto priča o propasti sredine u kojoj živimo trebali govoriti da smo blizu Europe, oglašava se politička kamarila na čelu sa dugogodišnjim dušobrižnicima (njihova imena su svakom dojadila) i opravdavaju se za pljačku svega što jedan narod ima. Nije to samo pljačka materijalnog, nego se radi i o brutalnom totalitarizmu u kojem bi se narod trebao iz godine u godinu demokratizirati, a sve više sličimo političkom feudalizmu s vlašću nekog hercegovačkog Franje Tahija.
Prije nekoliko tjedana na HTV-u je bila emisija s duhom života u Hercegovini prije nekoliko desetljeća. Mladi otac u ranim jutarnjim satima ljubi svoju ženu i djecu, na leđa uzima ruksak sa duhanom i odlazi put Bosne ili Dalmacije. Kad će se vratiti i hoće li biti uhićen, hoće li prodati duhan i zaraditi za život, a da milicija ili žandari ne stanu na njegov put bila su pitanja života ili smrti?
Što se od toga promijenilo u 2015. godini? Ništa, opet Hercegovci odlaze u ajduke, nisu svoji na svome, dozvolili su da ih lokalne budale opljačkaju, protjeraju i opet oporezuju vadeći im i dušu i tijelo.
Primorani su bježati u svijet trbuhom za kruhom ili ponovno prodavati rezani duhan. Koliku snagu ima taj brutalni totalitarizam govori i to da su hrabri Hrvati Hercegovine postali kukavice i nemaju snage da se usprotive lokalnim kriminalcima.
Što o svemu tome ima reći Vlada ZHŽ? Zdenko, reci nešto, ministri sve bolji od boljeg zašto šutite? Tko je opljačkao našu dičnu Hercegovinu?
