Joj, koliko polemike oko upražnjavanja seksualnog nagona na domaćoj nacionalnoj sceni u dičnoj Hercegovini. Seks terapeuti kažu kako se u Hercegovini radi sve više o nagonu, a sve manje o ljubavnom činu. Izgleda da su u pravu jer činjenice podržavaju takva stajališta.
U samo prvih pola godine u Hercegovini je umrlo 130 ljudi više od broja krštene djece, pa to samo zabrinjava svećenike, dok vlast trlja ruke zbog smanjenja broja izdataka za porodilje.
Razdoblje od 1996. do 2006. godine je bilo zlatno doba seksualne prohibicije u Hercegovini, a “poduzeća” u vlasništvu županije su bila uvoznici i distributeri mlađahnih naraštaja iz istočne Europe, većinom Ukrajine i Moldavije. Po tom pitanju, nakon malog “zatišja”, ponovno se događa ekspanzija. Poznata su mjesta seks industrije, ali reagiranja vlasti nema. U prvom turnusu seksualne revolucije vlast je bila golemi makro s djevojkama iz uvoza, dok sada uvoza nema, jer su djevojke domaće. Policija nema pojma što se događa i ne reagira. Znakovito, zbog toga što ne treba dirati u osinjak gdje si nekoć bio osa.
Ljeto je, Dinini i Banfićkini stihovi su sve popularniji. Znate oni “Điha, điha …” i “Šumica…”.
Zapadne države su davno prošle fazu ilegalne seks – industrije, pa su dozvolile otvaranje bordela u kojima svaka prodavačica vlastitog tijela ima zdravstveni karton, atest i pazi da kupac koristi najlon vrećicu. U Hercegovini su se pravili mačcima, pa nisu pazili na zdravlje, a prodavačice poput pokojne Olene Popik nisu imale zdravstveno osiguranje.
I vratimo se u 2015. godinu, koja je sociološki tako bolna, umjesto da mjerimo visinu društvenog razvoja. Vlada na čijem je čelu Zdenko Ćosić po pitanju društvene odgovornosti ne čini ništa. I njegova i nacionalna karizma osoba koje obnašaju funkcije se ispuhala, pa su postali nijemi promatrači društvenog propadanja u čemu samo ne zaboravljaju svoje potrebe.
Organi vlasti koji bi trebali sprječavati uličnu seksualnu revoluciju ne čine ništa, jer je interes da se ne talasa, da slučajno ne bi isplivali vragovi prošlih godina, dok socijalne službe za to nemaju kapaciteta i snage.
Obiteljski odgoj ima pritisak financijske neimaštine, ali to nije i ne smije biti izlika. Jaz između mogućnosti i želja je sve veći pa se pribjegava prodaji tijela i poročnim zabavama. Time je nacionalni i opći društveni gubitak nemjerljiv.
Naravno, obitelj je izvorište života i izgleda da joj je potrebna kršćanska terapija, a svjetovnu vlast treba biti sramota, jer je bila uvoznik, organizator i razvoj prostitucije u županiji, za što postoje materijalni dokazi entitetskih policijskih struktura u BiH.
