Donosimo vam prijepis pobjedničke priče na netom završenom WHFestu u Grudama, pod nazivom "Policijska Akademija", autora znanog po pseudonimu Ivan Orleanski.
Ovo je priča o policajcu Milanu, čovjeku koji puno toga učinio, uradio i prošao da bi bio zanemaren. Od samog početka, Milanov policijski put nije bila posut ružinim laticama. Počeo je kao mladi milicajac još ‘86. Nakon završenog tečaja već je radio par godina, ali onda su došli izbori i promjene. Milan je zbog svog imena imao dosta problema, pa se prozvao Mile. Samo Mile. Moglo bi se čak reći da mu je i posao bio u pitanju. Ipak na kraju, uspio je svima dokazati da je pravi Hrvat i domoljub.
Nije bilo lako, mnogi su mu predlagali da se dobrovoljno javi za odlazak u rat te da promjeni ime u “nešto hrvatskije”, no i dvije tisuće maraka kumu doministra unutrašnjih poslova bile su jednako efikasne. Mile je prestao biti milicajac i postao hrvatski policajac. Od toga je prošlo dosta vremena, no ponovo su se crni oblaci nadvili nad Milinu karijeru. HDZ je izgubio izbore, sve se više govorkalo da policije ima i previše, nova vlast je odlučila otpustiti viškove....
“Ajde, priznaj! Sve si to ti ukr’a! Ili sam možda ja?” Derao se Mile na mladića gurajući pred njega papir s popisom svih kriminalnih muljaža u posljednja tri mjeseci.
“Nisam. Ja sam samo...” zamucao je mladić.
“Ma šta nisi ćaću ti poljubim?!” Mile je zgrabio mladića za jaknu, iščupao ga sa stolice i digao u zrak. Oči su im bile u ravnini, ali dečku su noge mlatarale dobrih 15 cm od poda. Mile je bio kršni Hercegovac, dva metra visok i jak kao medvjed. Pogledom je strijeljao mladića.
“Jesam... Priznajem.... potpisat ću!” Krkljao je ovaj batrgajući nožicama.
“Tako i treba!” Spustio ga je Mile natrag u stolicu i dao mu olovku da potpiše izjavu. “Tako se ovo radi!” - pomislio je - “Ja sve riješim razgovorom, a ne kao onaj Mate iz Crvenog Grma. Jebate! Oni ih ubi degenekom.”
“Ali ovdje piše da sam opljačkao Alfu prošli mjesec! To neću potpisati!”
“Nećeš, a? A znao si je opljačkati?! Potpisuj der to, majmune! Nemoj da čiko pendrek progovori.” Već ionako isprepadanom mladiću nije preostalo ništa drugo nego jednostavno potpisati.
Mladi pozornik je uletio u sobu: “Mile, dođi. Šef te zove! Što je ovom?” upita pokazujući na istraumatiziranog mladića koji se bojao ustati sa stolice.
“Pit’a je gluposti. Pazi da se tebi ne dogodi isto. Ajde vodi ga u ćeliju.”
Crne misli su prolazile Milanu kroz glavu. Je li to kraj njegovog posla? Otkaz? Mile ima diplomu agronomskog fakulteta što ju je dobio na novogodišnjoj općinskoj tomboli, ali policijski posao je bio jedino što je znao i volio raditi. Zabrinut je ušao kod šefa.
“Izvol’te, gospodine? Tražili ste me?” glas mu je podrhtavao
“Da, Mile. Imamo problem. Onaj što si ga imao prošli mjesec... što je priznao za pljačku benzinske, sjećaš li se? E, nije je opljačkao!”
“Pa, priznao je....”
“Je, ali ima alibi.”
“Ma ti lopovi uvijek jedan za drugog svjedoče...”
“Ovaj je u vrijeme pljačke bio u pritvoru! U Mostaru! Čuvari su mu svjedoci!” Šef je gledao Milana ravno u oči.
“E, jes’ nam policija korumpirana....” još jednom pokuša Mile, ali šefov izraz lica mu je govorio da je bolje da ušuti.
“No, dobro sad. Rekao je da si ga tukao, natjerao da potpiše priznanje, bla bla znaš već što današnja mladež izmišlja, pa ti vidi tko će ti ovaj put biti svjedok. Samo nemoj Marinka uzeti. On je gonjao one metalce po gradu.”
Šef digne glavu i pogleda Milu pravo u oči.
“Nije to glavni razlog što sam te pozvao. Mile, ti znaš što se priča? O viškovima policije, o otkazima? Na žalost, to je sve istina.”
Zacrnilo se Mili pred očima. Sjeo je bez pitanja. Pomisli: “To je to. Gotovo je.”
Šef je nastavio pričati šećući s kraja na kraj sobe.
“Ja sam se trudio spasiti sve iz naše postaje. Nisam uspio. Neki će morati otići.” Zastao je i pogledao u Milu . “Ti znaš da sam te uvijek cijenio, jer si pametan i marljiv.”
“Istina je.” Prisjetio se Mile se kako ga je šef pred svima pohvalio kako ima lijep rukopis. A i osnovnu je završio u roku. Pomisli ponosno. S trojkom.
“Lijepo pišeš, a eto i osnovnu si završio. Bila bi šteta da te izgubimo.” Opet je šef napravio stanku.
“Jedini način da ti sačuvamo posao je da ideš na daljnje školovanje.”
Češkajući se po podlaktici upita Mile: “Nemam ja više para. Dao sam Mati dvi ‘iljade za njegovu diplomu.
Mate je pametan – ne mora on gubiti vrijeme po fakultetima k’o naš ostali svijet. On zna puno toga sam od sebe. Šefe, tko tufi – tufi. Tko ne tufi – džaba mu je i deset godina fakulteta..” Prekide ga šef.
“Ne govorim bolan o toj školi. Nego osniva se posebni odjel za borbu protiv kompjuterskog kriminala. Ili tako već nekako... Voditi će ga sve učeni ljudi. E moj Mile, ovi ti nisu pozavršavali škole k’o ovi naši za dvatri sata, nego su oni to godinama gonjali. Kažu da su ovo pravi kompjuterski stručnjaci. Ti i Marinko idete u taj odjel iz naše stanice.” Šef je stao pred njega. “Morat ćeš puno učiti, ali možeš ti to.”
“Što se tu ima učiti? Nema veze što on krade: lopov je lopov.” Razvedrio se Mile.
“Varaš se, Mile. Nećeš ti hvatati kradljivce kompjutera. Hvatat ćeš...kako se ono zovu.... hakere, pirate.”
“Ali šefe, ne znam ja plivati!” Zavapi Mile sjetivši se nedavnog filma “Pirati s Kariba” gdje su gusari tjerali zarobljenike da hodaju po dasci i bacali ih u more morskim psima.
“Imam i morsku bolest, a na Kravicama sam se već dva puta počeo dušiti. Je li mogu ja hvatati te nogometaše?”
“Kakve sad nogometaše?” začudi se šef.
“Pa te... haklere.”
“Ma ne haklere, Mile. Hakere. I nisu ti to takvi pirati kako ti misliš. Morski. Ovi se samo tako nazivaju jer oni...” počeo je zamuckivati šef..”... kad nešto ukradu, odma’ otpire. Zato se zovu pirati.” Ponosno je zaključio. “Oni ti ne provaljuju nikako drugačije nego preko kompjutera. Uđu u banku, poštu, gdje god hoćeš. I kradu.”
“Kako se preko kompjutera može krasti, šefe? Ne razumijem..” čudio se Mile.
“Ma to su ti svi kompjuteri povezani. I oni sa svog kompjutera vide na drugi kompjuter i kradu s njega.”
Nije ni šefu baš bilo jasno, ali trudio se ostaviti dojam upućenog i učenog čovjeka.
“Što ima na kompjuteru za ukrasti?” Trudio se i dalje Mile, jer mu ništa nije bilo jasno.
“E, ostaviš na primjer novčanik na kompjuteru i on ti ga ukrade. Sve što je na kompjuteru oni mogu ukrasti.” Mudrovao je šef i dalje. “No, sve ćeš ti to lijepo naučiti da ti ja sad ne objašnjavam detalje. Evo gdje i kome ćeš se javiti. Počinješ u ponedjeljak sa školom.” Pružio je šef Mili malu brošuru.
“Sretno Mile i... osvjetlaj nam obraz. Oči cijele stanice uprte su u tebe. Ti si ponos - naš ponos.” Šefu kao da je zadrhtao glas i Mili se na trenutak učinilo da bi ga mogao i zagrliti.
“Ajde idi sad i pamet u glavu.” Šef se ipak suzdržao. “Zapamti, ti si policajac novog tisućljeća!”
Izlazeći iz postaje Mile je bio zamišljen. Kompjutere je oduvijek doživljavao kao pisaće strojeve s televizorčićem. To je ono da se ne troši papir. Nije ni slutio da je to tako moćna stvar. Na izlazu iz postaje zavirio je na portu. Nije bilo nikoga. Samo prazna soba, stol i na njemu - kompjuter. Mile ga je pogledao sa strahopoštovanjem.
Nehotice je rukom opipao džep.
Odahnuo je.
Novčanik je bio na mjestu.
Udario je pendrekom kućište računala. “Samo probaj još nešto ukrast!” uzviknuo je Mile prkosno prijeteći.
