Koliko mladih, nevinih života mora otići kako bi nazovimo sigurnosne službe, politička krema, kako si sama tepa, ali i vjerski lideri u BiH pogledali u ogledalo i priznali da smo žarište potencijalnih terorista?
Hoće li bošnjački politički vrh kao i dužnosnici Islamske zajednice napokon se probuditi iz dugogodišnjeg sna i krenuti u beskrupuloznu borbu protiv najveće pošasti 21. stoljeća? Hoće li napokon izvaditi figu iz džepa i reći svi radikalima, ne samo vehabijama i selafijama, "no pasaran"?
Pa hoće li im napokon postati jasno kako su Mevlidi, Čauševići, Rutenpašići, Bosnići, Omeragići i ini utjelovljenje svih zala protiv kojih se bori moderni i razvijeni svijet? Kako od njihove ruke ginu mladi, puni života i snage, i ničim krivi Bošnjaci?
Pitanja bez odgovora
Ova i brojna druga pitanja otvaraju se nakon svakog terorističkog napada, koji nažalost u našoj zemlji nisu rijetkost. Otvaraju se, ali nikada ne bivaju odgovorena. I tako sve u krug. U međuvremenu u Mostaru eksplodira kombi pun dinamita i velike žrtve su izbjegnute pukim čudom, Haris Čaušević Oks postavlja eksploziv na zgradu policijske postaje u Bugojnu koji ubija policajca, Rustempašićeva grupa planira napad na niz objekata, Mevlid Jašarević mirno po Sarajevu hoda s kalašnjikovom i puca po američkom Veleposlanstvu, Nerdin Ibrić puca na policiju u Zvorniku ubivši policajca, Bilal Bosnić regrutira borce za ISIL. I nikom ništa.
Kada se napadi dogode, podigne se prašina nekoliko dana, i nakon toga ništa. Pojeo vuk magare. Svi se vratimo u svakodnevicu, pravosuđe ne može očigledne slučajeve dovesti do kraja, a da se ne ponavljaju, suradnja među bezbrojnim policijskim agencijama je blago rečeno nikakva, a slučajeve odlaska naših građana na ratišta ISIL-a, potencijalne prijetnje terorista shvaćamo nažalost kao normalnu pojavu.
Kada Obavještajno-sigurnosna agencija BiH svojevremeno objavi kako u BiH ima preko 3000 sigurnosno zanimljivih osoba, pojedini dužnosnici i mediji požure to popljuvati kao nezbiljnu informaciju, a ne da se ozbiljno pozabavimo problemom. Vehabijska zajednica primjerice u Gornjoj Maoči godinama krši sve zakone ove zemlje, samim time što nemaju važeće dokumente i negiraju ustavni poredak, ali očito imaju jaku zaštitu iz određenih krugova moći, jer i kada policija uđe u to mjesto, nikada se ništa konkretno ne dogodi.
Kada je Ibrić ubio policajca u Zvorniku, svi su to deklarativno osudili, ali su mnogi odmah počeli tražiti i opravdanja u tome što mu je otac ubijen u ratu. Što bi to trebalo značiti, da svi uzmemo pravdu u svoje ruke? Dobar dio bošnjačkog političkog vrha kao i Islamske zajednice u BiH reagiraju blago intoniranim priopćenjima, deklarativno osude radikalizme, a u praski se malo toga čini kako bi se opasnost svela na minimum.
Otvoriti oči
Jasno je kako se ona ne može u potpunosti iskorijeniti, ali pobogu kako je moguće da Jašarević po centru Sarajeva hoda i bezbrižno puca po čemu god želi? Da Ibrić neometano dođe do policijske postaje i usmrti policajaca? Pa kada ekstremisti tako mogu doći do policijskih postaja i zgrada veleposlanstava kako tek lako mogu u stanove običnih ljudi, vrtiće, škole? Pa tko normalan može tako što podržavati? Ljudi, davno je voda prešla preko grla, ali valjda je vrijeme da se svi uozbiljimo i kažemo dosta.
Dosta svim ekstremizmima i radikalizmima, na koje se treba krenuti svim raspoloživim snagama, kako to čini demokratski svijet. U suprotnom će sami građani početi uzimati pravdu u svoje ruke, a u zemlji poput naše koja je podijeljena po svim osnovana ne treba posebno naglašavati što bi to značilo. Zaštitimo ovu zemlju, počnimo svi poštivati zakone i gradimo zajedničku, bolju budućnost, dosta je na Balkanu zveckalo oružje. Uprimo svi prstom u one koji štite i financiraju teroriste, odstranimo bolesno tkivo ovog društva i krenimo nekim boljim putom.
Prestanimo djelovati nakon što se nemile scene dogode, prestanimo samo uspostavljati dijagnoze i biti generali poslije bitke, nego napokon počnimo djelovati preventivno i stvari sasijecimo u korijenu. Otvorimo oči koje su godinama širom zatvorene.
