Davna je ta 1978. godina kad sam, kao i većina gimnazijskih prijatelja otišao put Zagreba na studij prava. Bio sam dobar student s velikom odgovornošću spram sebe i svojih roditelja, koji su u brdu sadili duvan, a kavode, kupus i paprike u polju kod Babića vira.
Taj Babića vir je bio moje prvo kupalište di smo se mi dica brčkali u vodi do pupka, dok su ćaća i mater radili na njivi. Uvik se sićam podneva i odmora ispod jablana, na plahti kruva ispod sača, domaće slanine i raskriženih kavoda i opet igre do beskraja. Te kavode i paprike je ,sićam se , neki brkati čovik iz Grabova vrila, otkupljiva od nas i iste noći vozio za Zagreb u zelenom teretnom mercedesu.
Oprostite mi što ovo pišem ikavicom, ali eto vrijeme me vratilo u djetinjstvo i uhvatila me sjeta za starim krajem.
Danas mi mater i ćaća nisu živi, a mi, braća i sestre, svi smo u Zagrebu. U Vitinu dođem jednom godišnje, na jedan dan, većinom ljeti kad se vraćam s mora, vidim staru kuću i štalu gdje je dedo držao kravu , magare i konja, kojeg je samo on moga jahati.
Ovakvu priču sam s još puno dogodovština pričao klincima dok su bili mali, da jednostavno znaju odakle su i oni sami, da se sjete Vitine i Hercegovine. Vitina je bila jako živo mjesto, brujale su freze, traktori i motori za natapanje, a nije bilo njive koja nije nečim bila zasađena. Sve se kupovalo u Domu ili u Lasića, koji je jedini prodavao bicikle. Kavode i paprike su mi jednog ljeta kupite jednog.
Iza osnovne škole je bilo veliko igralište, gdje se igrao dobar nogomet, ponekad i za sladoled kod Gafira. Igre je bilo i iza Crkve, a fra Luki nikada nismo mogli dosaditi. Kino je bilo uvijek puno, a puno smo se puta kod Medića očastili besplatnom ulaznicom.
Vrilo je bilo glavno mjesto, gdje su Ljubušaci dolazili na dobro jelo i da se rashlade za vrijeme ljetnih žega. Za vrijeme komunizma pravila se lipanjska proslava i to je bio glavni gospodarski događaj u Ljubuškoj općini.
Eto , to je ukratko dio moje mladosti.
U Vitini sam bio prije dvadesetak dana prilikom povratka s Mostarskog sajma. Naime danas radim u jednoj od najvećih tvrtki u Hrvatskoj. Namjerno sam svoja dva Zagorca proveo kroz rodno mjesto na putu za Zagreb i pokazao im ljepotu moje Vitine.
Dobro, u Vitini nije više vreva kao što je nekat bila, ali vjerujte da sam se naježurio pričajući im o njoj. Znam ni danas nije lako i svako vrijeme donosi svoje teškoće. Vidim i ulagalo se puno, ali i nema puno trgovina kao što je nekad bilo, osvijetljenog Vrila, puno je njiva pod travom, a samo se rade njive uz cestu.
To mi je jako žao i ne znam pravog razloga zašto je to tako. Htio bih da se Vrilu vrati stari sjaj i uredi barem dio oko njega, jer mislim da je to srce Vitine, gdje se opet treba dolaziti na dobru kapljicu i domaće specijalitete.
Kasno sam saznao za Ljubušku večer u Zagrebu, ali nadam se da ću na slijedećoj osjetiti život mog kraja!
Pozdravljam Vaše cijenjeno uredništvo, u opasku kako gotovo svako selo u općini ima svoj portal , a samo Vitina ne. A moja Vitina nije baš selo, pa Vas zato molim da objavljujete i malo informacija iz ovog mog mjesta.
Oprostiti će mi Ljubušaci, ali Vitina je Vitina! Zato je učinite još ljepšom!
S poštovanjem!
