Da bi se došlo do određenog cilja, najprije treba pronaći put. Ako je pronađen, onda vrijedi vidjeti kakav je, treba li njime putovati, što se sve na njemu može naći.
Putovi su različiti.
Postojali su isprva "kozji", pa su se razvili u makadamske a na kraju u asfaltne. Isti proces odvijao se i u Vitini, nedaleko Ljubuškog.
Dok nije bilo automobila, konji i kola su dizali prašinu krećući su po uskim stazama koje su povezivale tadašnja sela. Kad je suvremena tehnologija dospjela i u hercegovački kraj, asfalt je zauzimao sve više prostora. Ljudi su imali sve više novca pa su kako - tako priskrbljivali barem po jedan automobil za svoja domaćinstva. S vremenom, ceste su se trošile, ali i obnavljale. Ne same od sebe, naravno. I ona u Vitini također. Upala je u duboku krizu. Čini se kako i ona prati svjetske "trendove" loših vremena.
Više od deset godina "radi" se na nogostupu koji je prijeko potreban pješacima u Vitini. Po tko zna koji put su ljudi u narančastim prslucima hodali cestom i sprejevima ispisivali slova. Najčešće su to C i P. Vrijeme bi naravno, učinilo svoje. Kao i kiša i promet pa su slova redovito nestajala s "lica ceste". Takve pothvate, ti isti ljudi u narančastim prslucima, redovito su ponavljali svake godine. Samo s drukčijom bojom. Kad bi sve nade o nastavku radova ishlapile, pojavljivali su se ponovo ljudi koji su nešto mjerili, lopatali, ocrtavali… Sve je bilo uzaludno. Trava bi i dalje u proljeće obrasla i "ono malo jada" što je do tad bilo urađeno.
Prošle, 2008. godine, mjesto za nikad dovršeni nogostup u Vitini bilo je prokopano bagerima. Goleme rupe bile su pripremane za cijevi kroz koje bi trebala proteći voda s vitinskog Vrela. Može se samo zamisliti u kakvom je stanju bila cesta za to vrijeme jer su radnici baš pri završetku svojeg posla morali ponovno otkopavati zemlju jer nešto nije "štimalo". Kao šlag na tortu došao je "ofrlje" postavljen asfalt od groblja do mosta u Vitini. Ni najbolji amortizeri nisu pomagali kad se prolazilo takvom cestom. Najprikladnija usporedba bila bi hrapava skijaška staza. Činilo se kako tim mukama nema kraja, ali nakon nekoliko mjeseci strojevi su ponovno počeli raditi. Skinut je gornji sloj asfalta. Cesta nikad nije izgledala ružnije. No, doza olakšanja bila je ta što su mnogi mislili kako to neće dugo potrajati. Nema smisla da "glavni put" ostane u ovakvom stanju. Nogostup je također dobio novu ekipu majstora koji su ga napokon trebali dovršiti. Dakle, radio se i on i cesta, istovremeno.
Dok je nogostup napredovao, cesta je nazadovala. Nastupili su blagdani. Radovi su bili obustavljeni. Nakon toga kiša nije prestajala padati, rupe su bivale sve veće i dublje i mogle su primiti još veće količine vode što se loše odražavalo na automobilima i psihi vozačica i vozača. Prošlo je uistinu jako puno vremena. Cesta je umjesto nove količine katrana i ostalih sastojaka potrebnih za kvalitetan asfalt dobila - skromne bijele crte po sredini. Netko je javio kako se radovi prekidaju do daljnjega jer radnicima nije plaćano "kako treba". Jedna od najvažnijih cesta ostala je kao granatama izrešetana. I tko zna do kad će ostati takva. Vitinski nogostup od raskrižja do skretanja za crkvu još nije završen.
Ne zna se kome je gore: onim vozačima koji idu iz Ljubuškog pa u Radišićima nalete na kao iz neba bačen asfalt viši od postojećeg za dobrih 15 - ak centimetara, ili onima koji voze iz pravca Gruda pa pokušavaju proći kroz Vitinu od koje i Afganistan ima bolje putove.
Ako je lokalno pučanstvo već naviklo na takvu sliku, što će reći hodočasnici koji iz zemalja s dobrim cestama dolaze u Međugorje, a nemali broj ih prođe i kroz Vitinuc Možda bi bilo dobro postaviti natpis na graničnim prijelazima koji bi glasio "kakva država - takva i cesta".
