U listopadu prošle godine, u svadbenom salonu (znakovita imena) Ohio, na Humcu nedaleko od Ljubuškog, predstavljena je fotomonografija Ljubuški – oaza Hercegovine.
Nakladnik monografije je Općina Ljubuški, urednik je Božo Skoko, a autor fotografija Ivo Pervan. Puno je čuda oko te monografije.
Odavno se govorkalo da se sprema, gatalo se tko ju financira i uređuje, strepilo se na što li će to ispasti. I ispalo je. Izišla je monografija. Na salonskom predstavljanju promotori su je jedva i spomenuli – govorili su o drugim temama - neki od srama, a neki u znak protesta. Monografija je tu, ionako, bila sporedna stvar. Bila je to samo još jedna provincijska predstava s predumišljajem uigrana glumačkog dvojca Skoko-Pervan. Svi ostali bili su u funkciji divljenja njihovim samoproglašenim veličinama.
Na predstavljanju urednik Skoko hvalio je svjetsku slavu fotografa Pervana (koji je zamislite čuda u Ljubuški došao iz Londona), a Foto Pervan Ljubušacima je hvalio urednika Skoku, tvrdeći da i ne znaju koga imaju, jerbo će mladi Skoko uskoro postati „premijer Republike Hrvatske“. Po onoj staroj, ti mene zovi vojvodo, a ja ću tebe serdare, a obojica znamo kakvi smo prodavači magle. Domalo se Skoko pojavio u nekoj emisiji HRT-a uživo, gdje se javio anonimni gledalac i „ničim izazvan“ predložio Božu Skoku za predsjednika Republike Hrvatske. Na to je mlađahni Skoko tek blago pocrvenio i uz djevojački kikot promrsio kako „još nije vrijeme“. Vrijeme za Skokin skok valjda će doći nakon dva premijerska mandata.
Fascinirani načelnik
Elem, u prosincu 2008. monografija Ljubuškoga predstavljena je i u Hrvatskom narodnom kazalištu. Tamo su Skoko i Pervan, uz monografiju zagrebačkoj „kazališnoj publici“ predstavili i ljubuškoga načelnika Barbarića, dipl. inženjera građevine. Barbarić je bio fasciniran nastupom u HNK-u, ne znajući da je puno jeftinije za večer iznajmiti foaje HNK-a u Zagrebu nego svadbeni salon Ohio u Ljubuškom. Opčaran agramerskim glamurom Barbarić je Skoki i Pervanu iz proračuna udijelio 30.000 eura (samo "za ruke i pamet"), a oni su njemu udijelili klepanografiju i dvije promocije: svatovsku u Ohiu i snobovsku u HNK-u.
Vratimo se, ipak, na fotomonografiju. Što znači njezin naslov da je Ljubuški „oaza Hercegovine“? Oaza je po definiciji prostor u kojem ima vode i života a koji je u potpunosti okružen pustinjom. Znači li to da Skoko vidi Hercegovinu (izuzev Ljubuškoga) kao pustinju u kojoj onda valjda po analogiji žive beduini koje će Skoko (u društvu s Pervanom) prosvijetliti poput kakvog Lorensa od Arabije. Na očajno dizajniranoj naslovnici uz lubenice, oltare, rimske stele, mlinice, grozdove, vinograde i fotografovu ljubimicu (na naslovnici monografije Ljubuški!?) nalazi se i stećak.
Na naslovnici ljubuške monografije stećak iz Stoca
Ali ne jedan od 600 stećaka, koliko ih je do sada evidentirano u Ljubuškom, nego stećak iz Radimlje kod Stoca. Na naslovnici ljubuške monografije stećak iz Stoca!? Pa tko tu lud, ili bolje reći nepismen sjedi na stocu. Urednik, naravno! Skoko očito nikada ranije nije vidio najpoznatiji motiv s najpoznatije nekropole stećaka u Hercegovini - čovjeka s podignutom rukom. Da je ikada bio na Radimlji, da je vidio taj stećak, ili da je barem čitao poeziju Maka Dizdara, znao bi da mu ta ruka govori da stane i "zamisli se nad svojim rukama", koje su fotografiju toga stećka s Radimlje stavile na naslovnicu monografije Ljubuški.
Nije ovdje riječ samo o gluposti, bahatosti i neznanju, nego i o prevari s predumišljajem. To potvrđuju slijedeće činjenice. U monografiji stoji da je autor fotografija Ivo Pervan, premda spomenuta fotografije nije njegova. Da ju je Pervan išao snimiti, shvatio bi da to nije u Ljubuškom, jer da bi iz Ljubuškoga stigao na Radimlju, mora proći kroz Čapljinu. A očito nije niti iz njegova fotoarhiva, jer iole bolji poznavatelj stećaka i fotografije bez puno muke prepoznat će da je to dobro poznata i često reproducirani svjetlopis Toše Dabca iz šezdesetih godina prošloga stoljeća. Da se ne radi o slučajnoj pogrešci, govori i činjenica da se ta ista Dapčeva fotografija nalazi ne samo na naslovnici, nego i unutar monografije. Rekao bih vam i na kojoj stranici da su obilježene. Urednik je, naime, u(ne)redio monografiju bez označenih brojeva stranica?! E, to sam prvi put vidio. Kao da zna da je nitko neće citirati, pa i ne treba stranice. Ako je i od budućeg „premijera Republike Hrvatske“, previše je.
Zamućene fotografije
Neke Pervanove fotografije dobre su, većina uglavnom drži vodu. Problem je samo u tome što nitko ne zna što je na njima. Nema legendi (kad ih legende prave), većina fotografija pati od „viška umjetnosti“, toliko su zamagljene i zamućene da se prije mogu pripisati Kopačkom ritu nego Ljubuškom, koji je uz Hvar najsunčaniji grad u jugoistočnoj Europi. Ako i nisu zamućene, onda su na fotografijama krupni planovi, kamenje, kukuruzi, noge, ruke, krunice, freze, lica… Usto folkloraški motivi bukara, gangaša, pure i kiseline, izabrani više kao potvrda predrasude o Hercegovini nego odraz hercegovačke (ljubuške) stvarnosti. Očito je da nitko nije pripremio Pervana i rekao mu što treba poslikati, nego je on malo prošetao i okinuo nasumice parsto puta i eto ti monografije. Nije ni čudo, Pervan nije Ljubušak, ne mora on ni znati za sve stećke i putove. Ne zna Pervan da ima Ljubuškog i mimo Klobuka i izvan humačkoga samostana. Reklo bi se da su mu najudarniji i najplodniji bili blagdani i derneci – Antunovo na Humcu i Ilindan u Veljacima. Ne zna Pervan da u Ljubuškom ima i Bošnjaka muslimana, sa svojim džamijama, haremima i običajima. Nema ih u monografiji. Ni slikom, ni brojem, ni slovom. Ostali su pastorčad nijeme statistike?
Ali, sve bi to trebao znati Božo Skoko koji se rado hvali svojim vještinama u odnosu s javnošću, koji je te vještine doktorirao i koji ih predaje i prodaje. Trebao je barem pristojno urediti monografiju svojega rodnog grada. Trebao je znati da mu Ljubušaci neće oprostiti i prešutjeti pogreške i površnost. Usput, zanimljivo je da ni u jednom životopisu Bože Skoke ne piše mjesto rođenja. Nigdje Skoko ne piše da je rođen u Ljubuškom. Je li to slučajno? U isto vrijeme veliki crtač stripova europskoga formata Enki Bilal posvećuje par zadnjih albuma „svome ocu djetetu Ljubuškog“. Ali ne da Skoko ni Enkiju ni ćaći mu u „svoju“ monografiju.
Skokino srebroljublje
Ima li Božo Skoko imalo osjećaja za svoj grad, ili je u pitanju čisto srebroljublje, pa je monografija ispala jadnica i trapavica. Je li i mogao napraviti bolju monografiju Ljubuškoga, onaj tko s malograđanskim kompleksom krije mjesto rođenja kako bi se bolje uklopio u agramersku sredinu? Kako će pisati i govoriti o Ljubuškom netko tko misli da je hendikep tamo se roditi. I kako se to odjedanput Božo Skoko sjetio Hercegovine kada je od 2000. godine na ovamo (za Račan-Mesićeve vlasti) prešućivao, ne samo mjesto rođenja, nego i činjenicu da je devedesetih bio predsjednik Zavičajnoga kluba hercegovačkih studenata. Ali, devedesetih je bilo unosno biti Hercegovac i glumiti mladoga katolika i Hrvata, na čijim plećima počiva budućnost Crkve i naroda. Valja se samo sjetiti Skokine web stranice i priglupih starmalih razmišljanja i pisanja u stilu pubertetskih spomenara iz šezdesetih.
S promjenom vlasti promijenio se i mladi katolički hrvatski novinar, pa je na prvu prihvatio posao dopisnika sarajevske Federalne Televizije. Na njoj je „zaštitnik Hercegovine i hercegovačkog identiteta“, s imidžom uštogljena, zalizana štrebera bez pardona Bosnu i Hercegovinu nazivao Bosnom. Odrekao se Hercegovine s ignorancijom debelog Kuljiša i konačno pokazao da bi, za dobar honorar, i s mostarskim skakaćima skakao laste i još pride istetovirao Titu na ramenu. Ali, ne bih ja mrčio pera radi Bože Skoke i hohštapleraja oko ljubuške monografije, da nisam ovih dana pročitao da Skoko sprema i monografiju Hercegovine. Siguran sam da namjerava i drugima prodati one zamućene „ljubuške“ fotografije. Što ne bi mogle predstavljati i Stolac? Stećci su i onako tamo. Svoj magloviti, da ne kažem lupeški plan, Skoko legitimira „monumentalnom“ monografijom Ljubuškoga, te obećava monumentalnost i „europsku razinu“ i te nove monografije Hercegovine, za koju se ne zna je li gotova, je li u tisku, ili je još u stiroporu, poput svojedobno onoga famoznog Leksikona Hrvata Bosne i Hercegovine, agronoma Jakova Pehara.
Očito je da Skokina zamišljena monografija Hercegovine služi za što veću i što češću samopromociju PR(evaranata), stručnjaka za grabež novca iz proračuna i skupljanje milodara od „provincijskih“ političara i poduzetnika željnih „agramersko-europskoga glamura“. Znam da Hercegovci nisu beduini i ne sumnjam da će se znati čuvati hohštaplera koji okolo prodaje maglu i maglovite fotografije i prazni gradske i županijske proračune. Ipak ih upozoravam da se paze „budućeg premijera“ i „budućeg predsjednika“ koji „štiti“ Hercegovinu i „promovira je na europskoj razini“, te ovih dana po njoj drži i naplaćuje predavanja tipa „Kako se ponašati u kriznim vremenima“? Kao da su nam ijedna vremena bila drugačija?
