U studentskim danima u Sarajevu upoznao sam dnevne novine iz Beograda, kojih nije bilo u Ljubuškom. Opredjelio sam se za "Politiku”, kao najinformativniji list sa dugogodišnjom tradicijom.
”Politika” je imala dopisnike iz čitavog svijeta i širila je horizonte, izoštravala političko ponašanje u "olovnim vremenima”.
U vrijeme raspusta Biuk Tonćo i ja, odlazili smo u Čapljinu ili Metković, da kupimo ovaj list. Sedamdesetih godina to i nije bilo teško, benzin je bio jeftin, odlazilo se na piće u Čapljinu ili Počitelj. Ipak je naša volja i ljubav prema novinama bila "pokretač” da kupimo novine kojih nije bilo u Ljubuškom. Presudna uloga u odabiru pomenute novine pripada Josipu Biuku, advokatu, ocu Tonće Biuka. Porjeklom iz Boke/Perast/ u toku II svjetskog rata je kao sudac radio u Vlasenici, Tešnju, Tesliću. Bio je optužen kao sudac u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ali je oslobođen jer su svjedoci, Srbi iz Bosne, potvrdili njegovo uzorno držanje u pomenutim općinama u toku II svjetskog rata. Tako se obreo u Ljubuškom, gdje je dugo vremena bio jedini advokat. U mladosti je bio bonvivan provodeći dane sa Ademagom Mešićem, ustaškim stožernikom, žernama, alkoholom. Ademagaje tada /1942/ imao automobile pa možemo samo zamisliti mladalačke pustolovine ove dvojice. Neobično inteligentan i oštrouman, kao advokat je ušao u ljubušku pravosudnu legendu.
Danonoćno nas je savjetovao kako da se vladamo, kako da učimo, polažemo, družimo se. Zboggodina mladosti, nismo prihvatali sve njegove savjete, ali "naknadnom pameću”, vidjeli smo da je uvijek bio u pravu. Spoznaje dođu kad-tad, i što prije dođu, bolje će biti svakome ko prima savjete od zrelih starijih osoba. A njegovo znanje je bilo enciklopedijsko iz prava, filozofije, etike, psihologije ličnosti, historije. Kada se samo sjetim društva u starom hotelu za šankom: Alija Mahić i Josip Biuk nešto diskutuju. Kakvaiskričavost, domišljatost, svjetlost, znanje koje zrači. Njihova druženja su bila "okrugli stol” na samozadate teme. U pozadini su bili "konzumenti” i svako je uzimao od njihovih misli nešto što im je odgovaralo. Konfidenti/špijuni/ su bili uvijek u pratnji pomenutih, ali njihovi notesi su ostajali prazni, jer nisu ništa razumjeli o čemu su ovi "giganti” diskutirali.
Tonćo i ja, uspjeli smo svojim intervencijama da dovedemo "Politiku” u Ljubuški, da ne stiže "bajato” sa danom zakašnjenja. Tada me pozvao na razgovor predsjednik SSRN Ljubuški i tražio objašnjenje zašto insistiramo na listu "Politika” u Ljubuškom. Odgovorio sam da želim čuti i "drugu stranu”, osim postojeće koja je normirana u Ljubuškom. S obzirom da je "Politika” odigrala nečasnu ulogu u pripremi rata 1992-1995, ponekad pomislim da je bio u pravu?!. Iako sam pratio "Politiku” dvadeset gosdina, svakodnevno, danas u Sarajevu nikad nisamosjetio želju da je više kupim. Učimo se čitav život! S druge strane u Ljubuški sam doveo "Slobodnu Dalmaciju”. Pošto sam vodio Košarkaški klub "Ljubuški”, prilikom gostovanja u drugim gradovima, uvijek sam tražio kiosk sa novinama da kupim ono što nema kupiti u Ljubuškom. Tako, gostujući u Nevesinju, iznenadio sam se kada sam ugledao primjerak "Slobodne Dalmacije”(1986). Novine sam kupio i odmah se javio redakciji u Splitu. Napisao sam da je neshvatljivo da se list prodaje u Nevesinju, gdje nema Hrvata, a u Ljubuškom, gdje je stanovništvo pretežno hrvatsko, nema u prodaji "Slobodne Dalmacije”. Redfakcija je objavila moje pismo i ubrzo smo na trafikama u Ljubuškom dobili "Slobodnu Dalmaciju” koja je tada bivala list "godine” u Jugoslaviji. Naravno, 90-tih godina i ona je odigrala "prljavu ulogu” u pripremi i u toku rata u Bosni i Hercegovini. Danas je "Slobodna Dalmacija”, kupovinom od EPH-a potpuno drugačija i vraća se svojim antifašističkim vrijednostima.
Osim navedenih listova, popularni su bili "Danas”, ”Start”, ”Svijet”/sarajevski, ”Nedjelja”, ”Stav”/NoviSad/, ”Polet”/Zgb/, ”Monitor”/Titograd/ I drugi.
Svi listovi iz Beograda su se stavili u propagandnu mašineriju ratova na teritoriji eks Jugoslavije. Za mene su svi završili na "đubrištu historije”.
