Jedini kanal na hrvatskom jeziku, nakon toliko godina nije bio u stanju ni vremensku prognozu isčitati da valja, a da ne spomene kako su Hrvati ugroženi. Padat će kiša i malo ugroženosti.
Piše: Delmin Burski
Hrvatska novinarska pera i zapjenjena usta u Bosni i Hercegovini još uvijek se oštre na pričama o ugroženosti, potlačenosti i obespravljenom položaju svojeg naroda, dok se s druge strane taj narod guši u tim serviranim pričama.
Pametna izoštrena pera, koja redovito i bez srama pišu po narudžbama, ne spominju kako upravo serviseri tih priča bezobrazno lažu svaljujući krivnju za položaj Hrvata na druge.
Jedino oni koji su diplomirani na smijeru 'ugrožen' mogu u rodnom gradu plakati. I to do te mjere da će ih zapjenjena usta uzeti kao pomoć pri kukanju. Ostali će otići.
Nitko ne govori da se središtu glume na hrvatskom jeziku, Hrvatkom narodnom kazalištu, ugasila i zadnja sijalica. Onom kazalištu, koje postoji samo radi slova h. Koje ne postoji radi predstava, čijih se premijera jedva i glumci sjećaju, ne radi glumaca i publike.
Daske, koje nekima život znače, odavno su popucale. S pozornice je poslan jauk kako su Hrvati ugroženi, jer nema tko pisati drame, nema tko glumiti, a nema tko ni gledati. Sve i kad bi bilo, ne bi se ništa vidjelo, jer nema svjetla.
S druge strane, nema slike na jedinom mediju iz kutije na hrvatskom jeziku. Godinama se cvili nad kanalom, koji bi Hrvatima u BiH trebao prikazivati filmove s titlom na njihovom jeziku. Taj kanal bi trebao pratiti život ugroženog naroda, kako bi narod znao do koje mjere je ugrožen i kako drugi žive.
Jedini kanal na hrvatskom jeziku, nakon toliko godina nije bio u stanju ni vremensku prognozu isčitati da valja, a da ne spomene kako su Hrvati ugroženi. Padat će kiša i malo ugroženosti. Kukalo se iz sklepanog studija. Nema kanala jer smo ugroženi. Program, kojeg čine reprize repriziranih repriza slao je vapaj kako su Hrvati potlačeni, jer nema tko osmisliti bolje, nema tko čitati vijesti, pisati ih, snimati. Nema tko plaćati.
I iz kulturnih pera poslan je jauk. Hrvati u BiH ne moraju čitati. Matica Hrvatska zatvorila je knjižnicu jer je preskupo držati knjige na policama i nuditi ljudima na čitanje. Preskupo je postalo svoj jezik držati među koricama, pa se ne čita, ne piše, ne izdaje. Poslan je jauk iz knjižare. Knjiga nema. Sad se samo o ugroženosti može čitati u serviranim novinama. Knjige nisu za ugroženi narod. Može taj narod i bez knjiga očuvati svoj jezik. Nema veze što su djeca primorana čitati lektire na drugim jezicima. Tako bolje uče svoj. A onda kad djeca njihove djece krenu čitati, e onda će Hrvati opet biti ugroženi. I onda će vjerojatno govoriti engleskim.
Ne mogu jadni Hrvati niša od ugroženosti. Ni jedno kulturno društvo ne može opstati. Mora dobiti svoju drugu polovicu, pa će se tako i Napredak uskoro okititi nekom brojkom, samo da se ne zove kao onaj Napredak „koji nije pravi“.
Hrvati se iseljavaju jer su ugroženi, a do tada one glatke guzice ponavljaju priču kako ih nestaje. Jer ne možeš završiti fakultet i vratiti se svom domu i čekati da prestaneš biti ugrožen. Jedino oni koji su diplomirani na smijeru 'ugrožen' mogu u rodnom gradu plakati. I to do te mjere da će ih zapjenjena usta uzeti kao pomoć pri kukanju. Ostali će otići. Jer ne mogu čitati, gledati ni jesti na svom jeziku.
Pušten je jauk. Posla nema za ugrožene, kojih se sa sveučilišne trake svake godine izbaci na tisuće. Na ulicu. A do tada ljudi bliski neljudima, rade po tri posla. I to sve u ime obrane od ugroženosti.
Isti oni ljudi, koji nisu sposobni zamijeniti žarulju u napaćenom kazalištu, vratiti knjige na police i slova među korice i hrvatski kanal na daljinski.
