Za vrijeme prvomajskih praznika posjetio sam Ljubuški, nakon dužeg vremena. Praznik je “potrefio” u standardne dane vikenda.
Osim ružnog vremena iznenadilo me mrtvilo grada. Na ulicama je bilo veoma malo ljudi, kao i kafićima i restoranima. Sticao se dojam da su svi stanovnici grada, otišli negdje drugdje.
Tako je bilo vikendima, u ona vremena,kada smo i mi boravili u našem gradu. Očekivanja da ću za tri dana vidjeti drage ljude, nisu se obistinila, pa sam u tom pogledu razočarano napustio Ljubuški.
U razgovorima sa poznanicima primjeti se nezadovoljstvo sadašnjim trenutkom Ljubuškog. Tome doprinosi,između ostalog,nedostatak radnih mjesta. Bivša poduzeća, koja su okupljala na hiljade radnika više ne postoje, samo “ostaci ostataka” nekadašnjih firmi: ”Famos”, ”Soko”, ”Platnara”, ”Termovent”, hotel “Bigeste”, ”Agroprom”, ”Autotransport”, ”Trgocoop”… Pri(h)vatizacija ovih firmi nije još izvršena u očekivanju da navedeni subjekti još više “pojeftine”, da bi ih tajkuni kupili. A i ono što je “kupljeno” nije usrećilo bivše radnike koji su sada na birou za zapošljavanje ili u mirovini.
A što se tiče mirovina, izgleda da su svi u penziji koji su prešli “pedesetu”, izuzev zaposlenih. Kada sam pitao sugovornike, kolika im je mirovina, većina ih je odgovorila: ”ona minimalna, 298 KM”. Iako su se nove “demokratske snage” borile protiv komunističke “uravnilovke”, izgleda, nastavlja se po starom da su svi jednaki, uzgred, bili oni doktori/liječnici/ ili oni sa trogodišnjom srednjom školom!
Ulazeći sa teritorije Čitluka u prostor ljubuške općine,od Tromeđe do Cerna, sa obe strane puta, primjetio sam suvremene tvornice “Barpeh”, ”Ledo”, tvornicu “Brazil” kafe,o Međugorju da ne govorim, i postao “ljubomoran” kako općina Čitluk u tranziciji rješava infrastrukturu i nezaposlenost.
Ljubuški je postao “žrtva” transformacije regionalnih centara i dobio Široki Brijeg kao “mentora”,koji je “pokupio” sve što valja od tekuće vlasti, zajedno sa Grudama, ostavljajući Ljubuškom “mrvice”. Za to je “krivo” nesposobno rukovodstvo općine Ljubuški, koje je vodilo računa samo o ličnim interesima i koje je dozvolilo da dojučerašnje “kasabe” prevaziđu Ljubuški u ekonomskom, političkom, kulturnom, sportskom i svakom drugom smislu. To se nije smjelo dogoditi, jer jedino u ZH županiji Ljubuški ima elemente grada, sa svim standardima i mjerilima grada. Ako je to “postavljeno” 90-tih godina,u ratno vrijeme, kada su odlučivali drugi parametri, ne mora da bude u budućnosti, ako ljubušaci misle sebi dobro i svojoj djeci.
Zašto je Ljubuški danas “spavaonica”? Zato jer “rijeke” ljubušaka izjutra odlaze na posao u Međugorje, Makarsku, Grude (SIC!), Čapljinu, Mostar i vraćaju se kasno navečer sa radnih mjesta u Ljubuški,da bi prespavali i to sve ponavljali svakim radnim danom do petka. Zato je Ljubuški “prazan” radnim danima, a vikendima pogotovo. Postavlja se pitanje; Jesu li ispunjena očekivanja mladih koji “moraju” raditi u drugim općinama i “hraniti” budžete tih općina? Realno gledajući nisu i trebaće čekati da se “rode” neki novi poduzetnici i zaposle “armiju” nezaposlenih u Ljubuškom.
Snovi ljubuške mladosti su u raskoraku sa stvarnošću. Nema ambijenta za zadovoljstvo. Ostaje nada da će Ljubuški “iznjedriti” ličnost u budućnosti, koja će izmjeniti položaj Ljubuškog i vratiti mu dignitet kakav po historijskoj tradiciji zaslužuje u Hercegovini.
Do tada ćemo pričekati…
