Mogli bismo reći da ovaj naslov i nije besmislen. Možda u sebi nosi uspomenu na mitsku epohu u kojoj su birači podrazumijevali politički angažman, služenje nekoj ideji ili pak obavljanje neke dužnosti, čuvanje tradicije, kulture, nacije.
Taj pojam kao da nije stvoren za obične dane.
U Đapić-Jurišićevom HSP-u, tražeći neki smisao, značilo bi zajahati na magarca i krenuti u bitku iz nekog drugog doba, nekog budućeg doba, sa željom da se mit i ideal nalijepe na prozaičnu stvarnost jednog društva u kojem smo „Mi“ u našim očima besmisleni sugovornici.
Nije li županija organizacija čija je moć već i previše prisutna u životu svakog pravaša?
Ne bi smo li morali očuvati autonomiju, održavati distancu, njegovati budnost kritičkog duha prema toj moći? Zar žrtvovanje osobne slobode nije u korist nacionalnog jedinstva?
Naravno da nam se ova pitanja neprestano vrte u glavi, al u zadnje vrijeme su nekako potisnuta, zaboravljena.
S razlogom, možda?
Županija Zapadno-Hercegovačka nije neutralna i anonimna vlast. Vlast ima ime i prezime. Njome upravljaju ljudi, a ti ljudi imaju svoje interese. Ukoliko je županija u službi tih interesa, a morala bi biti, ukoliko omogućava nekim slojevima unutar stranke da pojačaju svoju premoć nad ostalima tada je biračko tijelo prevareno. Prevareno na način da dovodi do pristajanja većine pojedinaca na privilegije manjine.
Političko iskustvo nam pokazuje da svaka Vlada treba sugovornika kako bi svaku politiku utemeljila na raspravi te jamčila uspjehom dogovorenih rješenja u borbi protiv ekstremizma. Izgleda da ovakva politika u ŽZH ne uspijeva iz prostog razloga – ravnodušnosti HSP-ovih birača, bolje reći – aktivnošću Đapićevih i Jurišićevih birača.
Osvrtom na „kritički sud“ pojedinaca, istinskih pravaša, a koji ima osobinu koja se ogleda u stajalištu svakog pojedinca koji donosi sud i to sa stajališta "gledaoca" a ne "glumca", stajalište osobe nad kojom se vlada a ne vladaoca, isti sud ostaje usamljen, možda zapisan u nekakvim memoarima. Vjerojatno će se i sam Jurišić prisjećati ovih memoara na slijedećim izborima, možda ih i sam napiše, slične onima iz "Porodice Milić"…
S aspekta legalnosti Jurišićevog djelovanja ili pak o legitimnosti nečega što Jurišić radi potpuno je legalno s njegovog stajališta, al ne i u interesu birača HSP-a, bolje reći lustriranih pojedinaca iz HSP-a, odstranjenih načinom uvođenja poslušnih kadrova u Đapić Jurišićev HSP.
Međutim, postoji jedan ulog koji u svakoj pojedinoj situaciji nadilazi procjenu namjera vladajućeg i njegove politike – taj ulog je definicija pravde. Pitajte Gospodo, lustrirane Hrvate dijaspore što misle o tome, pitajte ih iskreno, pitajte istinske pravaše, ne uzimajući im nadu, tradiciju, kulturu, stvaranu decenijima, ne pretvarajući ih u Nijemce, Amerikance, Kanađane, Australce …
No čovjek rado zaboravlja teške stvari. Još je lakše zaboraviti teške stvari što su ih preživjeli drugi.
Da li se Jurišić pravda biračima načinom kršenja temeljnih postulata HSP-a? Možda koalicijom na skoro svim lokalnim razinama s HDZ BiH? Možda vodeći HSP u nestanak?
Poznato je da se lustracija smatra sredstvom ka nekom cilju, no sredstva ka nekom cilju cijene se samo ukoliko se cilj cijeni.
Pretvarati bol u zadovoljstvo je za svaku pohvalu, al zadovoljstvo pretvarati u bol politikom koju vodi HSP Đapić Jurišić, čini radnje uma tako blijedim da one više nisu kadre da ga podrže.
Da paradoks bude veći, završio bih Starčevićevim riječima:
"Ako narod ne razazna bolje od gorih, bit će mu kako i do sada" …
…A među narodom našeg kraja, kao i obično, na pitanje: „Kako je?“ – čuje se izvanredan odgovor: „Živi se!“. I zaista, tako je. Živi se, živimo kao i ostali.
I što više da se traži…???
Čita li itko više djela Ante Starčevića u Đapić-Jurišićevom stožeru? Možda Jurišić???
Ma sumnjam da itko išta više čita.
Lik Ante Starčevića u stožeru može se vidjeti samo u obliku brončane biste…
Nas istinske pravaše sve ovo smeta , ali i žesti …
