U najnovijoj kolumni književnik Ante Tomić iz Republike Hrvatske gleda na Ljubuški kao grad oličenje „pansiona za odmetnute zločince“ i na Hercegovinu kao „deponij opasnog otpada“, što vedro persifilira njegov vlastiti jelovnik.
A i onaj Jergovićev. Obojica u spomenutoj Tomićevoj kolumni preporučuju Glavašu delicije en vogue hrvatske kuhinje.
Nek se čuje o modi hrvatskih jelovnika, ovako pred turističku sezonu.
Čitajući Tomićev članak, pitam se, u čemu je stvarna razlika izmedju Tomićeva društva sa „deponije za opasni otpad“ i Jutarnjeg lista, tiskovine za koju Tomić piše zarađujući za džeparac? Osim što je „deponja“ Zemlja a Jutarnji tiskovina. Ili, u čemu se to zemlja
Hercegovina razlikuje od zemlje RH?
Tomićeva deponija
Svaki put kad sam u Ljubuškom, rado prošetam od parka do gornjeg grada. Odem i na Kosačinu tvrđavu. Prije par dana me ispred tvrđave iznenadio natpis o njenoj povijesti na bošnjačkom, srpskom i engleskom jeziku. Hrvatskog nigdje. Ostaće valjda u srcima ljudi, bar se time tješim.
Gledajući Grad sa utvrde, tražim njegov identitet. Gdje je se ugnijezdio i zašto nije vidljiv?
U čemu se oslikava vrijednost petstogodišnje povijesti? Što zaista čini identitet grada? Je li sakriven negdje, iza oronulih fasada možda? Ljubuški, kao da se srami svoje povijesti.
Građevine preostale iz austrijskog vremena prepuštene su korovu i truleži. Grad kao da se srami komunističkog urbanizma, prljave, nećudoredne prošlosti. Stamote turskog zuluma, jugoslavenskog državnog terora, postkomunističkog hadezeovizma. Tako gledan, zaista podsjeca na Tomićev pansion. Ali u srcima ljudi on živi, dinamično svira autentični hercegovački Blues. On daje nadu.
Je li u Republici Hrvatskoj zaista drugačije? U Jutarnjem listu možda?
Hrvatska postoji u dvije verzije. Ona stvarna Hrvatska, SR Hrvatska, sa svim pripadajućim obilježjima socjalizma: namještanje izbora, izjednačavanje ljudi, nestašice, nedostatka stambenog prostora, komunističkog urbanizma, UDBE, zatvora, terora, propadanja kud god čovjek pogleda. Sasvim svejedno kako neugodan pogled bio na državu proletera, radnika i seljaka, vjeru u dobru i pozitivnu SR Hrvatsku ne može ni danas ništa potresti.
Postoji i ona druga, današnja Hrvatska, Republika Hrvatska, bez onog famoznog S. Koliko preziran karakter je naspram čovjeka imala ona država sa S, nitko danas ne želi znati.
Kako danas napreduje demokratizacija, utopija o SRH postaje veća. Nezaposlenost, širenje donjih slojeva društva, obitelji koje se sve manje uspjevaju oduprijet cirkulaciji koja ih vuče prema dnu. Zaduženost države i građana raste. Tranzicijski proces je prisutan i vidljiv u svim sferama društva.
RH ima predjsednika, zajebanta koji baca viceve na sve strane, pije kavu sa građanima, usput izda Domovinski rat u Den Haagu. Mesić javno proklamira hijerarhiju patnje, jer po njemu partizanska je nemjerljivo veća od Ustaške. U njegovoj glavi Mirko i Slavko još uvijek oslobađaju Jugoslaviju od fašizma.
RH ima i šefa Vlade kojem ništa nije sveto. Sanader za ulazak zemlje u EU rasprodaje čast nacije, Generale, ZERP, gospodarstvo, sve. Otkako su Slovenci zamjetili Ivinu darežljivost, traže dio hrvatskog teritorija za ulazak u EU. RH ima i predsjednika Sabra koji je prije par godina zabranjivao Maticu Hrvatsku. I tako u nedogled.
Gospon Tomić, Vi apsolutno vjerujete u pravosuđe jedne ovakve zemlje? Ja vjerujem da je naše pravosuđe na najboljem putu da postane neovisno, ali ono to još nije.
Ova kolumna nema advokatske namjere naspram Branimira Glavaša. Gospodina Glavaša osobno ne poznajem, ali mi je simpatičan otkako ga progoni sustav kojeg je sam gradio.
Glavaš najbolje prezentira političko i društveno stanje u Republici Hrvatskoj. A čuo sam i da je veliki gurman. On u ulozi izopćenog člana vladajuće nomenklature može itekako doprinjeti demokratizaciji i raskrinkavanju mafijaško-političkih struktura RH, koje ga zatvorom žele ušutkati.
Jutarnji list
Žurnalistička scena se u Republici Hrvatskoj može gledati na tehnički i literarni način. Treba se zapitati je li napisano istnitog sadržaja, iz toga izvoditi etičke zaključke i respektivne prosudbe. Napisano treba vrednovati i na osnovi literarnog kvaliteta, doslovno i u prenesnom smislu.
Jutarnji list slijedi tranzicijske trendove. I tamo su priče jako moderne. Gledatelji se raduju kad nakon vijesti počne dobar film: informacije su važne ali nisu sve u životu. Ovakav stil informiranja se zove zabava. Kada se u jednoj takvoj zabavi ljudske katastrofe ponižavaju javnim osudama, kad se vijesti pervertiraju u zabavnu figuru sa ciljem podizanja naklade, što je u Jutarnjem praksa, u takvoj tiskovini čitatelj nema mogućnosti razlučivanja između jezgre i ukrasa.
U novinarskoj pređi Jutarnjeg lista Hercegovci zauzimaju mjesto primata dok stanovnici RH pripadaju višoj klasi sisavaca, Homo sapiensima. To doprinosi kaširanju stvarnog stanja u društvu i podržava instrumentalnu logiku političke moći u Hrvatskoj. Kad je to Jutarnji kritički pogledao u mehaniku moći u RH? Javna šutnja je još uvijek pitanje moći.
Svatko tko progovori, opasno se mješa u partijski prostor, što je jako škakljiva stvar.
Žurnalizam je u Hrvatskoj oduvijek plijen i kompromisni objekt političkih partija, čemu se Jutarnji ne želi oduprijeti.
Jutarnji i njegovi književnici kolumnisti ne jedu govna - govna jedu samo Hercegovci. U Jutarnjem profinjeni Homo sapiensi jedu fekalije. Na mali milijun način, i u šorbulu, i na joko, i sirova more ji se, i u tvrdo i u meko i u gusto i u ritko, ma šta da Van rečen, to je prava festa od spize.
Onda u slast, Homo sapiensi!
