Ovih mi se dana vrti po glavi pjesma "Tko to tamo pjeva" Branimira Johnnya Štulića, frontmana grupe Azra uz čije sam pjesme učio svirati gitaru i uz čije pjesme sam odrastao svoje teenagersko doba. Imaju li ikakve sveze riječi ove pjesme s aktualnom političkom situacijom u BiH pa i u nama susjednoj RH?
Po glavi mi se također motaju i pjesme koje sam rado slušao u svom momačkom dobu a to je bilo već davnih 1980-ih poput pjesama: Love Hurts, Nazaretha, Hotel California, Eaglesa, House of the Rising Sun, The Animalsa,te začudo skladba mostarske grupe Most "Imala je plave oči boje modrog dna", i sve sam te skladbe slušao po hotelima i gažama u Mostaru i Širokom Brijegu. Bile su to skladbe koje su izvodili eminentni glazbenici, bandovi i pjevači od kojih ih je vrlo malo ostalo javno djelovati, dok su sada na javnoj sceni neki novi likovi,izvođači različitih kodnih ili umjetničkih imena poput, Ceca, Dragana, Jelena, Severina, Indira, nekih balerina, Nada, Neda, Jacquesa, s različitom jaketama, modnim stilovima, kompliciranom garderobom, istetovirani od uha do uha, bez osmjeha, sluha.
Sve ovo navodim iz razloga što mi je danas u ovo "moderno" doba pomalo nestvarno čuti dok prolazim gradom ili nekom paradom zvuk tih finih nota negdje iz nekog objekta, neke garaže ili podruma. Takve zvukove odista više ne čujem već na daleko, pa čak i u daljini zvukove ovih što ne znaju tko su a ni što su. Svi zvukovi neminovno izlaze iz duše pojedinca. Kako je duša oblikovana ona će puštati i takve zvukove. Ukoliko je duša pojedinca potištena ona će šutjeti ili prešutjeti puno toga. A duša pojedinaca koje srećem, s kojima razgovaram je jako potištena. Potištena je jer ju je netko jako potisnuo. Ali ipak tko to ima pravo dušu pojedincu potisnuti ili mu ubijati i gasiti nadu u bolji i ljepši život? U život prepun nekih lijepih anđeoskih zvukova kojima se ta duša naslađuje kao što sam je naslađivao ja dok sam hodao Mostarom kao student slušajući svako malo iz hotela Bristol, Neretve, Abraševića, s Kantarevca te fine zvukove glazbe koja ne umire nikada bez obzira na vrijeme?
Dušu nam ubijaju pojedinci obučeni odnosno preobučeni uvijek u iste odore, a te odore su uvijek plave boje, jer me ta boja uvijek i iznova asocira na naredbu ili silu. Nositelji tih i takvih odora su uvijek zajedno i uvijek u vlasti.
Nekad su se zvali SKJ, danas su HDZ BiH, ili potpuno nebitno koji ali uvijek tu sveprisutni remetilački i ponižavajući faktor svake slobodoumne i napredne ideje, jer njihove ideje ne postoje iako ih često prikrivaju u celofan općeg i svekolikog napretka države i zajednice. Njima je konačno najbitnije da je njima dobro, a potom njihovim bližnjima, i tako u krug iz dana u dan, iz godine u godinu i prođe tako preko 25 godina njih i nas u uzaludnom trudu svirača da odsviraju neku "finu" s mekim notama koja liječi i srce i dušu.
Oni su ubili pjesmu i nadu, zaboravivši pri tome na domoljube, branitelje, majke, djecu, socijalu, magistralu, horizontalu i vertikalu a ponajviše su uspjeli stvoriti od nas ilegalu.
"Čudna jada od Mostara grada" sevdah je to koji puno toga govori. Također čudna je i stvar kako su ti "preobučeni ljudi" obučeni od ljudi načiniti prosjake dok od naših roditelja načiniti sterilne sinove bez sinova tako da nam djeca praktično ne postoje, a ono malo što je ostalo pobjeglo je "trbuhom za kruhom".
Svi šute na te okolnosti a ponajviše naše sveta i katolička crkva koja gubi korak i bitku s ubojicama nade a upravo su oni izučeni i istrenirani gajiti i spašavati nadu. Zašto oni gube bitku pitanje je sad? Stoput je Isus u Novom zavjetu naglašavao: "O malovjerni ne gubite nadu, jer da je imate kao gorušičino zrno rekli bi onom brdu da se pomakne tamo i ono bi se pomaklo".
Postoje kriminalne skupine u vrhu našeg naroda koje kontroliraju sve tijekove novca i vremena. Svi im se klanjaju svi su im na ovaj ili onaj način potčinjeni. Ili možda nisu svi? Želite li malo da vam pričam o tim koji im nisu potčinjeni ili im nikada neće biti potčinjeni? Vjerujete li da oni uopće postoje? Da postoje ljudi koji ne napuštaju svoja ognjišta niti šalju svoju djecu vani u potrazi "trbuhom za kruhom" pa taman platili tisuću ili stoput veću cijenu nego oni koji su to učinili?Da postoje ljudi koji nikada ne prodaju dušu vragu svome za pišljivih 100 KM naknade za glas,ili oni koji taj isti glas prodaju po oglasima ko kurva, pa tko ponudi više? Da ne prodaju svoj glas za kilo mesa ili tacnu baklave, sira ili meziva? Da postoje ljudi koji su svjesni pa makar u podsvijesti kako će ubojicama nade kad-tad pasti mrak na oči, na ime i prezime tako mi svega? Zar stvarno mislite da ne postoje ljudi koji s gnušanjem odbacuju floskule i prazne fraze skorojevića u tim plavim odijelima dok obilaze MZ po našim općinama prikupljajući glasove za izbore služeći se pljačkama, prevarama i demagogijom već viđenom, a u stvarnosti se skrivaju premda se javno pokazuju na javnim mjestima dok im običan puk u sebi spominje majku i sve po spisku?
Zar stvarno mislite da postoji netko tko neće samo ostati na riječima već će svojim djelima pokazati kako te uhljebe, zlotvore i ubojice naših nada i zatomitelje naših duša nije vrijedno niti spomenuti niti u kakvim kombinacijama života i djela?
Postoje takvi ljudi. Ti su ljudi branitelji bez ikakvih prava po osnovu sudjelovanja u svetom domovinskom ratu i oni su ta jedina moralna vertikala koja je ostala. Sve je drugo palo pogaženo, poniženo i obezvrijeđeno. I među njima ima dosta njih koji su pali ali je puno više onih koji nisu i oni pomažu ovim koji su pali da se osove na noge.
U čemu je tajna i snaga tih branitelja? Njihova je snaga i moć u hrabrosti i principijelnosti. A njihova se hrabrost i principijelnost se podrazumijeva jer je stoput dokazana. Kada je trebalo založiti sve što su imali ili nisu imali založili su a kada su prošla ta vremena svojom hrabrošću i principijelnošću također su u sebi zatomili sve one druge osjećaje koji robuju ljudima pa i svećenicima a to su grabežljivosti i pljačke kojima su obdareni ovi u plavim odijelima koji im se s promidžbenih jumbo plakata izruguju ili lukavo podsmjehuju. Međutim……polako dolazi vrijeme.
Kao pijesak iz pješčanog sata curi im vrijeme. "U prolazu smo svi, svakom se vrijeme isto troši, svakom je dan Bogom dan, netko će ljubit a netko ostat sam…." stihovi su pjesme Massima Savića "Dodirni me slučajno".
Pa će tako ove uhranjene ubojice naših duša u plavim odijelima naših općina i naše države lagano dolaziti na svoje. Svojom voljom zasigurno neće ali nečijom hoće, pa će tako opet doći vrijeme onih finih glazbenih nota koje liječe naše duše i hrane naša srca, a mlade će majke zajedno sa svojim muževima šetati našim a ne Njemačkim ili nekim drugim inozemnim parkovima neistetovirani od uha do uha, već s osmjesima od uha do uha,dok će im svekrve i punice kući sretne u zajednici, molitivi i pjesmi s Bogom pripravljati ručak i svi ćemo biti kao jedna velika i sretna Božja obitelj.
