What we do in life echoes in eternity. Ono što učinimo za vrijeme života, nakon nas će odzvanjati kroz vječnost. Ako ništa ne učinimo, nikakva jeka neće postojati.
Nalazimo se u vremenu prevrata a sve upućuje na to da nas neće pomaziti vrijeme ni događaji, nikoga. Morat će netko, nažalost, i ispaštati kao što već ispašta. Možda i brojni. Ali obični ljudi. Osim, naravno, glavnih scenarista koji će u sigurnosti diplomatskih dužnosti krojiti budućnost, jer oni planiraju, još jednom, budućnost ove zemlje.
Na nama je da upozoravamo, molimo, ukazujemo na nelogičnosti i da jednostavno, koliko im god to bilo nebitno, da im "trubimo" za uho. Njima. Politici i političarima. Da budemo i nemilosrdni gadovi. Nepotkupljivi i neustašivi. Ni za posao ni za sigurnost. Ali oni niti šlušaju niti žele čuti. I ne obaziru se. Tek kada dirneš u osinjak. Kada upozoriš na kriminal, korupciju, pljačku. Tada poneki drski bloger mora napustiti dom i skriti se. A svi zajedno smo nepoželjni, nebitno na sposobnosti. Svi osim "glavokimača" što samo glavom kimaju u znak odobravanja zaboravljajući pritom na vlastito 'ja'. Hej, ti, gdje ti je vlastito ja?
upitat nas je. Trećina u novčaniku sa članskom iskaznicom, trećina na radnom mjestu, trećina kod vrhovnog
, dobit ćemo logičan odgovor.
Ma, kakva sposobnost treba za sjediti u uredu elektroprivrede i naplaćivati račune pa ih treba po pet tamo? Piti kavu u kakvom drugom državnom uredu i čekati da prođe radno vrijeme, čak se i drznuti pa sjediti u obližnjem caffe baru točno do tri sata popodne i onda ići kući?! Prolaziti automobilom pored šetača na ulici, nezaposlenih, naravno, što rade sve a ne rade ništa za svoju korist.
Kažu da su se zato borili. Lobirali. Našli nekoliko promatrača za izbore ili člana biračkog odbora. Kažu da ih to sljeduje. Kažu kad ih pitaš. I pritom se usude biti drski. A kad šute, misle tako, da su bogomdani. I usrdno se zaklinju da su pred Bogom čisti. Dobro. Oprostite. Jer ih sljeduje. Kao, tko sam ja da se petljam u Božju raspodjelu ovozemaljskih dobara? Da dijelim sadašnjost? Država, državne službe, to su oni. Hm. Nije Bog sišao s nebesa pa raspisao natječaj koji je unaprijed proveden. Ali su i Njegovi putovi tajnoviti. Možda Njemačka…
Ipak ni za sve njihove nema mjesta. Eno, neki dan otac jednoga dečka koji je završio školu, visoku i deficitarnu, ima preduvjet da radi a ne da samo sjedi poput panja u uredu, i ima mu otac i člansku iskaznicu, reče kako nema mjesta jer od četiri, sva četiri su bila prebukirana. Od koga? Od vrha, naravno, i to za one s manjom školom. Samoga vrha. Od najviše dvije stepenice piramide. Ne može se uviše. I to podijeljeni poslovi u omjeru tri naprema jedan. Tri za njega i njegove i jedan za nekoga njenog. Mašala. Nema čak ni rodne ravnopravnosti. Žene su potlačene.
I je li to što će im odzvanjati kroz vječnost? Da su smjestili sebi podobne poslušnike a druge koji razmišljaju svojom glavom, koji bi uradili nešto, s pravom smjestili na margine kao istinsku prijetnju jer im ne treba netko tko će se drznuti možda jednoga dana i reći - hej, pa ovako više ne može. Neće mu dati savjest. A gdje su savjesti?
Imaju sve. Medije, državne službe, masu poltrona koji će se na jedan najmanji mig okrenuti leđima i savinuti kičmu od gumenih dragulja. Pa neka i ulazi koliko hoće. Bitno je da ima koristi od toga. Koliko se samo treba uvlačiti u onu stvar vođama i dopustiti vođi da ga konačno stavi za jednu mirniju ekonomsku budućnost? Ponos? Ne, ne. Predrasude? Ni blizu. Jasno i zorno kao srpanjsko vedro jutro nakon bure. Ono kada se s vrha Biokova vidi Italija.
Što će im odzvanjati u vječnosti? Treći entitet, tv kanal, ulazak u EU…? Nama će odzvanjati, nama rijetkima, da se nismo porobili, da smo boemski pali i s ponosom noseći luđačku košulju pokopali budućnost. Neka. Nek je njima dobro. Pretrgali su se jadni pa su zaslužili.
I u isto vrijeme dok se u lučkim krčmama dijeli blago, govore nam da plovimo zajedno u mirnije vode, u svijetlu budućnost. Ma kako ćemo, jadni, ploviti, kada ni sidro nismo digli, a vez još privezan uz obalu?
I teško, najteže od svega, jest kada pokušaju objasniti svrsishodnost ovih posljednjih dvadeset godina političkog djelovanja na korist Hrvata u ovoj državi. Uistinu, WTF? Gledajući globalno a živeći lokalno, što smo mi Hrvati u cjelini dobili a za što su se politički hrvatski predstavnici izborili od kada postoji ova država? Nemamo ni televiziju na svom jeziku a već neki nadriintelektualci spominju nekakav zajednički jezik. Nemamo ni federalnu jedinicu a i u ovoj u kojoj većinom živmo nas sve manje iz dana u dan, što zbog iseljavanja što zbog mortaliteta, makar bili većina na lokalnom teritoriju. A to i sve ostalo se prema potrebi spominje u vremenskom intervalu svako dvije ili četiri godine. Spominje se kao gotova stvar, evo, bit će, tu je, iza kuta. Ma čak se ponekada netko uzvišen potrudi i oblati istinsku vrijednost katoličkih svetaca mučenika uspoređujući ih sa današnjim kraljevima protokola i mainstream političkim apostolima.
Srećom jedino što imamo nekoliko moćnih i velikih privatnih poduzetnika neovisnih o politici (ona je čak ovisna o njima) koji su omogućili u tržišnoj ekonomiji brojnim mladićimai djevojkama da prežive. Uz dozu odricanja, može se. Ništa više i ništa manje nije možda ni potrebno.Ostali neka se snađu.
Sve da je cilj da svaki Hrvat bude učlanjen u jednu jedinu političku opciju i misli isto, ne bi bilo mjesta za sve. Posebno kada se dijele pozicije. Jedino u bliskoj budućnosti, kada nas u BiH ostane oko 200 tisuća, svi će biti jedno tijelo i um. Svi će proračuni biti za plaće i od toga će raditi poneki kafići, pekare, benzinske pumpe i dosta.
U vječnosti će oksimoronski odzvanjati muk preživjelih, vapajući sablasan krik preveslanih i demonski smijeh unaprijed proračunatih.
