Kad udari brat na brata, kad udari Hrvat na Hrvata dogoditi će se potop biblijskih razmjera, stara je prispodoba koja se prenosi iz naraštaja u naraštaj. To se jučer upravo i dogodilo.
Jake policijske snage MUP-a sa štitovima, pancirkama, dugim cijevima, pendrecima na graničnom prijelazu Bijača u Ljubuškom nasrnule su na Zaboravljene branitelje, iste one koje su tu policiju stvarale, svojom nesebičnom borbom kao dragovoljci u domovinskom ratu.
Tužan je to bio prizor, tužna hrvatska priča, epilog s nesagledivim posljedicama.
Prvi put u povijesti hrvatskog naroda na ovim prostorima poslije 1992. godine dogodilo se da snage policije, koje na šapki nose obilježje s hrvatskim grbom, prvo tjeraju branitelje da legnu na tlo, onda ih uhićuju i trpaju u policijske marice. Prvi puta se to dogodilo i to u Ljubuškom što pokazuje da je ljubuška sredina, za razliku od drugih, demokratska i da postoje ljudi koji su spremni svoja zakonska prava tražiti, makar se na njih srušila sva sila policijskog represivnog aparata.
To nisu ljudi koji su uhljebljeni u općinskim i županjskim strukturama, to nisu ljudi koji su ostvarili svoje braniteljsko pravo. To su nažalost ostavljeni ljudi, zaboravljeni branitelji koji danas jedva preživljavaju i ne mogu ni prehranjivati svoju obitelj. Prezreni su od društvene zajednice koja ih je zaboravila, ne mareći za njihovu tužnu sudbinu. Ta ista društvena zajednica, na čelu s predsjednikom stranke HDZ BiH, Draganom Čovićem, potpuno ih je odbacila, prvo kao ljude, a onda kao branitelje. Ponašaju se prema njima kao da su metastaze, kao da nisu ljudi, kao da ne zaslužuju barem malo pažnje, barem malo prava da bi dostojanstveno živjeli. Za njih oni su odmetnici koji ruše sustav. Ne pravi sustav pravne države, nego nažalost nakaradni sustav koji tako funkcionira zadnjih 27 godina. U tom i takvom nakaradnom sustavu na vrh su isplivali najgori od nas, ljudi sumnjiva morala, s kriminalnom prošlošću, komunističkim dosjeom, upitne naobrazbe. Ti isti ljudi koji se predstavljaju kao politička elita, avangarda.. spremni su, radi očuvanja nakaradnog sustava, primijeniti sve represivne metode, ponižavati i kriminalizirati istinske branitelje kako bi im se oduzela sloboda, te, kao u najbolja (najcrnja) komunistička vremena, privesti u policijski kombi maricu.
Vratila se 1948. godina kada su privođeni ljudi koji nisu mogli prihvatiti komunistički jednoumni sustav vladanja. Danas 2017. godine gledamo, sada putem TV, internetskih kanala, društvenih mreža... kako se povijest ponavlja, kako brat privodi brata, kako Hrvat privodi Hrvata. Slika koju normalan čovjek osuđuje, plače nad njom, zgraža se sa samo jednim pitanjem - Je li to moguće!.
Da moguće je,pa gledamo slike koje smo mislili da nikada nećemo vidjeti, proživljavamo emotivno teške trenutke, suosjećajući nad teškom sudbinom, sudbinom naših zaboravljenih branitelja. Istovremeno se diveći njihovoj hrabrosti, nepokolebljivosti, ustrajnosti i odlučnosti koju su pokazali i po cijenu da se nad njima primjeni sva sila policijskog represivnog aparata. Svima nama pokazali su kako se treba boriti za svoja prava a ne samo šutjeti i strepiti nad svojom sudbinom. I dan ranije pokazali su moćnom predsjedniku stranke HDZ BiH Draganu Čoviću kako su spremni, na 27. obljetnicu osnutka HDZ BiH u Ljubuškom stati ispred Općinske zgrade u Ljubuškom i dočekati ga, tražeći svoja prava.
Dragan Čović, s visokom delegacijom hrvatskog naroda, nije se udostojio doći pred hrvatske branitelje koji su ga čekali s hrvatskim barjakom i zastavom HVO-a, za koji su u ratu bili spremni dati svoj život. Otkazana proslava 27. obljetnice HDZ BiH pokazuje kako se prvi puta dogodilo da je visoko izaslanstvo HDZ BiH, koje predstavlja hrvatski narod, ne može doći među svoj narod koji ga je birao dugi niz godina, zbog čega politički analitičari drže da se, u hrvatskom korpusu, u Ljubuškom, dogodio povijesni dan i da se radi o političkim previranjima koja će se u budućnosti itekako osjetiti.
Lokalni ljubuški dužnosnici o ovom događaju nisu se ni oglasili, a njihova šutnja je samo slijed njihove dugogodišnje prakse. Uvijek kad je teško bježe od naroda. Bježe od TV kamera i fotografskih aparata, ne dajući nikakve izjave jer misle da vrijeme sve nosi u zaborav. Ovaj put su se prevarili, jer im zaboravljeni branitelji ovo neće oprostiti. Neće im oprostiti i drugi socijalno ugroženi slojevi stanovništva, poljoprivrednici, radnici na zavodu za zapošljavanje... Neće im oprostiti ni svi ostali normalni građani koji misle svojom glavom i znaju zapravo što se dešava.
Nevenko Barbarić, Tihomir Kvesić, Toni Kraljević i ostali lokalni dužnosnici u Ljubuškom, nakon ovoga, neće moći mirno spavati i izići najprije među zaboravljene (ostavljene) branitelje, jer ih ima mnogo i nalaze se u manje-više svakom selu ljubuške općine. To su birači koji imaju svoje obitelji, rodbinu, znance koji ih podržavaju.
U idućem razdoblju biti će zanimljivo vidjeti ponašanje naše "političke elite" koja se odrekla svojih branitelja. Svojom šutnjom su poslali vrlo jasnu poruku koja ne priliči političarima koji drže do sebe.
Može se s pravom reći kako nakon ovih događanja ništa više neće biti isto, da su ovi događaji inicijalna kapisla za ono što tek slijedi, jer dugogodišnji nagomilani problemi, prvenstveno u ljubuškoj općini izišli su na površinu. Problemi se više kao prije ne mogu stavljati pod tepih, već se trebaju rješavati. Uništena poljoprivreda, egzodus u zemlje zapadne Europe, nezaposlenost, kriminalna privatizacija, nepotizam, stranačko zapošljavanje, ogroman kriminal i u institucijama, uništavanje privatnih i javnih poduzeća, izostanak investicija u Ljubuški doveli su do nezadovoljstva koje će biti teško zaustaviti.
