Zapitali se itko od nas, koliko još, u našoj sredini, živi obitelji koje su zaboravljene od svih, ili samo brojimo one koje se masovno iseljavaju, a njihove obiteljske kuće, u mnogim zaseocima, zjape prazne?
Budimo iskreni, nismo se ni mi to zapitali, sve do neki dan, dok u našu Udrugu nije došao Gojko Međugorac. Gojko nam svima otvorio oči, srce i dušu, požalio se na svoje teško materijalno stanje, jer su mu došli iz Elektroprivrede isključiti struju.
On je nezaposlen kao i supruga, imaju petero malodobne djece, s njima živi i njegova majka koja također nema nikakva primanja! Gojko je zadnje uredno zaposlenje imao u Grabovu Vrilu, radio je na dobrostojećem Salmonovu ribnjaku, sve dok se nisu pojavili proždrljivi privatizacijski apetiti. Privatizaciju podupiru politički moćnici, dovode specijalnu policiju, izbacuju radnike na ulicu, a ribnjak nakon toga nekoliko godina zjapi prazan. Naravno, o tom slučaju javnost malo zna, jer urednici pozvanim novinarima zabranjuju objavu njihovih reportaža!
Gojko ni tada ne odustaje od borbe za svoju obitelj, radi za dnevnice, bavi se poljoprivredom, zadnjih godina uzgaja smilje, i, evo, ovo je ljeto doživio sudbinu svih malih proizvođača smilja.
Nismo mogli odoljeti, odmah su naši predstavnici posjetili tu mnogobrojnu obitelj iz Klobuka i dovezli im na dar jednu kozu koju je darovao član naše udruge.
Svih su nas šokirali Gojkovi planovi, on ne vidi izlaza, planira posuditi novac za put i cijelu obitelj preseliti u Njemačku. U tim nam je trenutcima svima bila ista slika pred očima, gledamo tu razigranu djecu koja trčkaraju oko umiljate koze, a možda za skoro vrijeme u tom dvorištu više ništa neće biti kao prije? Možda će tamo uskoro među rascvalim ružama rasti divlja smokva, ispod praga će niknuti ljutun šipak, a preko dvorišta će se pružati mladice drače?
Ako se žurno ništa ne poduzme, ovoj će maloj djeci ostati samo u sjećanju jedna umiljata koza koja im trenutno jede iz ruke i topli zagrljaj i suze bake na rastanku.
