Ne znam koliko ste upoznati sa situacijom, ali jednoj hercegovačkoj književnici je zabranjeno održavanje vlastite književne večeri u Širokom Brijegu. Zabrana je stigla od upravitelja Gradskog bazena Jose Bošnjaka, inače ortodoksnog HaDeZeovca i poslijeratnog profitera. Razlog je banalan: pisanje o temama koje se ne diraju.
Do sada nisam znao da u Hercegovini postoje teme koje se ne diraju. Šalim se. Naravno da postoje. Ali isto tako postoji dobar dio nas koji se ne bojimo otvarati takve teme, kao što ćete i vidjeti u što daljoj, što bližoj budućnosti.
Zanimljivo mi je da je mnogima u Hercegovini još uvijek teško pojmljivo da u Hercegovini (a i Bosna je u istom mentalnom zatvoru) postoji tzv. uvjetna sloboda govora. Riječ je dakle o slobodi govora koju možeš prakticirati sve dok, naravno, ne dirneš u nečije "svete krave".
Sva sreća, pa danas živimo u vremenu društvenih mreža, u kojem ne postoji vijest koja se ne može zatajiti, a to je i smisao naše medijske scene, koju se uporno pokušava politički kontrolirati i kojom se pokušava politički manipulirati.
Kad je riječ o samom pisanju, smatram da u svakom trenutku trebamo biti svjesni da je pisanje javno dobro. Vlasništvo koliko autora, toliko i čitatelja. I da je svaka izgovorena riječ podložna argumentiranoj kritici, osporavanju ili iznošenju suprotnih stavova.
Najsnažnije je upravo to što javna riječ može proizvesti - istinu. Put do istine je put sučeljavanja, suprotstavljenih mišljenja i argumentacije koje autor inicira, a čitatelj nadopunjava - sve u dobroj vjeri i namjeri.
Čitatelj bi također trebao znati da zadaća kolumnista ili -ice nije napisati precizan članak o nečemu nego dati svoje mišljenje i ponuditi drugačiju perspektivu.
Kolumne su općenito putokaz u razmišljanju i u pravilu daju novi kut na jednu stvarnost o kojem možda nismo ni razmišljali. Nova perspektiva bi vas trebala natjerati na razmišljanje. Pokazati vam nešto za što niste znali ni da postoji, npr. drugačije razmišljanje. No, većina vas nije ni pročitala tekst do kraja, a kamo li shvatila bit i već je počela s nemaštovitim uvredama, degutantnim psovkama i maloumnim komentarima.
Ne treba bježati od toga da je većina onih koji danas drže najvažnije društvene funkcije odrasla u režimu, gdje nisu mogli govoriti što su htjeli i gdje su "kriva" mišljenja raznim metodama sanirana, pa bi oni sada to htjeli prodati onima koji, za razliku od njih, misle.
Stvar je da naše društvo prvenstveno treba opismeniti, potom naučiti demokraciji i pluralizmu, pa tek mu onda dati pravo glasa. Čini se da je to kod nas išlo obrnutim redoslijedom.
Ne bojim se za neke naše ljude koji su odavno svjesni se sloboda ne dobiva na pladnju, nego da se za slobodu treba izboriti. No za sve one koji očekuju da im netko treba ili mora donijeti slobodu, imam jednu poruku: nemojte živjeti u zabludi. Ako želite zaista biti slobodni, onda se morate oduprijeti svakom pritisku. Morate naučiti misliti svojom glavom, a ne glavom onih kojima biste kao trebali ugoditi.
Car je već odavno gol i ponosno se pred svima kočoperi. Tko će mu reći da pokrije svoju sramotu?
Ako ti, Joso, nećeš/ne možeš/ne smiješ, pusti onda one koji hoće/mogu/smiju.
