Učenik sam četvrtoga razreda slavne Gimnazije fra Dominika Mandića na Širokom Brijegu.
Zapravo, od 7.rujna 2009. sam trebao postati učenik četvrtog razreda, ali sluteći po naslovima medija proteklih dana, početak moje posljednje godine u srednjoškolskom obrazovanju je odgođen.
Naime, mediji najavljuju da će školske klupe ostati prazne, jer zaposleni u prosvjeti srednjih i osnovnih škola pripremaju još jedan štrajk. Nema sumnje da će za razlog štrajka opet navesti neki sasvim opravdan razlog zbog kojega oni ne mogu započeti raditi svoj posao i izvršavati svoju obavezu prema nama. Naravno, kao i uvijek, oni koji su u hijerarhiji prosvjete iznad njih ne ispunjavaju svoju obavezu prema njima! Ne znam, a možda i ne želim znati, koliko navedeni razlog štrajka ima veze sa stvarnom istinom.
Kako mi se čini, potpisnici štrajka žive i rade u jako lošim uvjetima, jer svakih nekoliko godina imaju novi razlog za prosvjedovati. Ne znam što smatraju lošim uvjetima, ali se pitam tko to još ima tri mjeseca plaćenoga odmora kroz godinu, tko se još može požaliti na radno vrijeme od šest sati? Naravno da te uvjete ne navode u svojim pritužbama koje su prouzrokovale ovaj štrajk. Ne želim više pisati o razlogu štrajka, kakav god bio, on postoji i prosvjednici čvrsto stoje iza toga da neće stati za svoje katedre dok im se uvjeti ne ispune!
Tema moga pisanja su oni na koje se štrajk najjače odrazi, oni koji uvijek moraju ispaštati zbog turbulentnih ispada i prosvjeda svojih profesora i ostalih nadređenih, jer se nalaze na dnu hijerarhijske ljestvice. Tema smo mi učenici! Čuo sam od svojih kolega kako smo mi u cijeloj ovoj priči mi zaboravljeni, te da oni koji štrajkaju misle samo na sebe. Pola od toga je istina! Daleko je od istine to da smo mi zaboravljeni. Ne, mi smo postali sredstvo onima koji bi nas trebali podučavati, kako bi oni ostvarili svoje ciljeve preko naših leđa! Zaboravlja se to da smo mi cilj cijelog prosvjetnog sustava, mi smo razlog postojanja svega toga.
U uvodu sam spomenuo kako bih trebao biti maturant u narednoj školskoj godini, u godini u koju je pred nas postavljen veliki izazov – polaganje državne mature za sve one koji planiraju svoje sveučilišno obrazovanje započeti u Hrvatskoj. Ova godina je isplanirana kao ključna godina pripreme za završne ispite državne mature, ili pak prijamne ispite na studijima u našoj državi. Bojim se da ćemo i tu ostati uskraćeni jer nam nije dopušten ulazak u školske klupe, postajemo uskraćeni za osnovno pravo svakoga čovjeka, pravo za obrazovanjem! Od 7.rujna, kada je planiran početak nastave, mi učenici moći ćemo poljubiti vrata čuvene Gimnazije fra Dominika Mandića u čijim će prostorijama naši profesori provoditi svoj štrajk.
Zar je štrajk jedini način da se izbore sa svoja prava? Zar mi moramo biti sredstvo njihove borbe, njihove mačete u borbi protiv viših ustanova, u borbi protiv ministarstva? Mi ne želimo ulaziti u međusobne polemike između ministarstva i prosvjetnih radnika, želimo samo da se nas isključi iz njihove međusobne borbe i da nam se ostvari naše pravo za obrazovanjem!
