Često na oglasnim pločama možemo pročitati ili u javnosti čuti kako je u Hercegovini umro mlad čovjek iza koga je ostala žena i troje do četvero djece. To su strašne tragedije, a pogotovo ako se još radi o jedinom hranitelju obitelji.
Narod Hercegovine u tim teškim trenucima za ožalošćenu obitelj je vrlo suosjećajan i masovno se odazove na sprovod i svojim novčanim prilozima (misama) financijski potpomogne troškove ukopa. Tu to završava i obitelj ostaje prepuštena sama sebi u svojoj tuzi, žalosti i jadu.
Majka bez posla, djeca bez doplatka za djecu, minimalna mirovina od 326 KM i živi s tim. Opet neki, koji imaju jaču rodbinu i političke veze, uspiju nekako uposliti udovicu i osigurati joj plaću od 600-700 konvertibilnih maraka. Sve je to nedovoljno, slaba plaća i minimalna mirovina što je ukupno oko tisuću konvertibilnih maraka, a četvero-petero članova obitelji i opet bez obilne pomoći rodbine ožalošćena obitelj ne bi mogla sastaviti kraj s krajem.
Postoje i drugi slučajevi gdje se udovica nije uspjela uposliti i cijela obitelj mora živjeti od minimalne mirovine od 326,00 KM i 80 KM županijske socijalne pomoći. U sličnom položaju se nađe i obitelj kod koje se hranitelj obitelji teško razboli, pa je prinuđen uzeti minimalnu mirovinu. Najgori su slučajevi kad se hranitelj obitelji, koji je radio na crno, teško razboli ili umre, pa obitelj ostane bez ikakvih primanja.
U normalnim demokratskim državama vlast je ta koja će se pobrinuti za ugroženu obitelj i osigurati joj u priliku normalan život. Čak bi se i bivša jugokomunistička vlast pobrinula za takvu obitelj i ne bi bila prepuštena sama sebi.
Kako se vidi, zbrinjavanja ovakvih obitelji nije stvar rodbine, prijatelja i političkih veza, već stvar vlasti. Iako je prošlo 22 godine od kraja rata, što se tiče vlasti HDZ-a BiH, umro otac, umrite svi za njim, briga njih.
Upravo tako vlast HDZ-a BiH se odnosi prema socijalno najugroženijim kategorijama stanovništva.
