Jedva sam dočekao da se razdani, odlučim se opet vratiti na početak polja, na ono isto mjesto na kojem je fazan maratonac odustao slijediti me.
Kako sam i prethodni dan kazao, pojavile se prve kuće i on nije želio riskirati, zavukao se tamo dublje u kukuruzište. Tek što sam sišao u polje, nastojim usredotočiti svoje misli, ako postoji ikakva mogućnost komunikacije sa životinjama onda je to jedini način.
U sebi stalno ponavljam:
Iziđi ne boj se, ne trebaš se bojati one kuće ispred, to ti je kuća Mire Lolina, taj nije mrava u životu zgazio, niti je lovac niti oko kuće ima lovačkih pasa!
I gle čuda, stvarno se fazan opet pojavi, malo mu perje vlažno od jutarnje rose ali opet onako lijepo i šareno.
Ne znam šta mi bi, stvarno povjerujem kako osjeća i razumije moje pozitivne misli, te nastavim i dalje, u sebi, govoriti mu:
Sad pažljivo sa mnom izađi na asfalt, pokazati ću ti put prema mojoj kući, zlu ne trebalo, ako budeš uskoro ranjen neka te brze noge donesu do mene. Ja sam mnogim pticama uspješno previjao rane, mnoge su
ozdravile i odletjele.
Prilazimo Mirinoj kući, opet bojažljivo posustaje, te mu u mislima opet stanem govoriti:
Samo tako nastavi još malo dok prođemo ta auta ispred, kad prođemo ja ću ubrzati, ne utrkuj se više sa mnom, moja ti je kuća još tamo dalje stotinjak metara, samo da upamtiš put. Ti tu sad zastani, volja
!
te lijevo, skrenuti s puta u Kutac i gusto granje, volja te na desnu stranu, u Radiško polje odletjeti, ... eto prijatelju, neka ti je sa srećom
