Poštovani čitatelji. Prvo vic, a do kraja ćete vidjeti zašto.
Učio Mujo sina plivati. Ubacio ga u more, stajao na obali i vikao: "Maši, maši, maši..." Te na jednom izusti: "Jbga".
Pisali ste mi puno, nakon nekih mojih kolumni, govoreći mi neka pišem još i češće.
Meni je to kompliment, a vjerujte nema mi lakšeg posla. Valjda, jer mi je Bog dao taj talent. Tu priču znate, o talentima.
Ne bih ga smjela zakopati. Tako je pisano.
Ali možda ga ne koristim dobro.
Onda su mi se javili neki zbog jednog teksta. Misle, kažu, kako lažem i klevećem, traže ispriku.
Prestati ću pisati. Zakopati talente.
Ja, Ružica Zeljko, prestati ću na ovaj način pisati o istini.
Mogu pisati pod pseudonimom, ako bas ne mognem izdurat, onako u polumraku svoje kužine.
Ko' "žena iz kužine".
Jer evo, priznajem nije lijepo prozivati ljude i njihova djela iako ne lažem, jer treba se danas bojati i zbog istine, a kamoli ako bih nešto javno slagala.
To što oni mene, tebe, nas prozivaju ili ne čuju, a trebali bi, neka ide na njihovu dušu.
Bilo me nakon njihovog javljanja malo strah. Priznajem. Strah što nisam spomenula još neke ljude, koji stoje iza svojih slugu.
Ali mislila sam, pa još ću pisati...
Ne marim ja šta tko misli o meni, ta ljudi uvijek misle šta hoće.
Eto, dobila sam neke psihotične komentare. Bit će od nekog psihijatra s kupljenom diplomom.
Ne mogu iznijeti sve, ali evo ima nešto na portalu ljubuski.info, ispod teksta: U mraku nam je svima isto, komentar iz kojeg se vidi kako će me pokušati proglasiti psihičkim bolesnikom, te da se pripazi na mene, zbog moje djece!!!
Ja zaključujem, iz toga, da moju djecu treba čuvati od mene!?
Opet ništa pametno i humano nisam cula, ali šta cu, nitko nije kriv za nesavršenost.
Ali, evo, konačno netko brine za mene. Do sad su me "liječili" bez upozorenja.
Nema se tu šta više kazati.
Nisam lagala u spomenutom tekstu, tek malo, igrom riječi, ukazala na neke nase "falinke", priznajući da smo svi umalo.
A to što netko ne kuži, zbilja je žalosno. A govorila sam, puno puta, i ne samo radi sebe.
Sebe spiminjem, jer ovu priču o pokušaju uništavanja jedne obitelji najbolje znam. Ima tih priča još, ali ne mogu ja o drugma pisati bez njihova odobrenja. Ma znate ih i vi, pred vašim se to očima odigrava. Otkaz ocu, ne dati majci da radi... kud ceš gore? Genocid!!!
Govorila sam, nek se djeluje za nekog drugog bar.
Sad vidim da je dosta toga bilo uzalud.
Ne treba znači svak ni pišati.
Nismo isti ni u tome.
Netko je sveta krava, a ja sam valjda obična.
Ništa ne znači ono supruga branitelja, majka petero djece, borac za svašta...
Ti, što se uvrijediše, kažu kako su učinili puno dobra, a ja tako o njima. Pa vjerujem kako jesu, ali nekad činimo loše i ne htijući.
Možda su spasili 99 ovaca, ali onu jednu crnu nisu.
Ma, nisu ni mogli, ne oćekujem ja to, ali očekivala sam da više shvate, iz ovog mog primjera, jer sam se već davno izložila kako bi neki progledali, ništa drugo.
Jedan me, kaže, branio puno puta!
Hvala mu, a bolje bi mi pomogao kada bi mi kazao pred kim me to branio?
Pred Zdenkom, Mirom, Antom, Nadom, Matom, Željkom, Vjekoslavom, Tomislavom, Stipom, Grgom, Zvonkom, Mariom, Helenom, Miljenkom...? Ili nekim meni neznanim junakom koji meni ili mojoj djeci radi o glavi?
Netko me, zbog svoje gluhoće, nije čuo i još će kazati kako lažem i pokušati me proglasiti bolesnom?!
Ako ja bolesna ovako pišem, kako bi tek zdrava pisala!!!
Ali eto... povući ću se.
"Jauknut" ću još koji put prije toga.
Prije no što sam "poludila", ja sam, osim ovuda okolo, videći koliko je jako zlo i otpor u institucijama, a i među nama običnom rajom, pisala našem uzoritom kardinalu Vinku Puljiću.
Uz pismo sam mu poslala kopije samo dijela dokumenata iz borbe za neka prava, a među njima odgovore nekih tadašnjih ministara, inspektora, ravnatelja..., i presude iz kojih je, onome tko hoće, vidljivo kako običan čovjek ne možesam protiv tog zla, ma nikako.
Tko ima pečat, udari ga i sakrije se iza njega.
Taman da je onaj glupi večernjakov!!!
A samo sam htjela da se zna. Ne radi neke pomoći ili žaljenja. Nisam željela jednom čuti: Nisam znao. Nismo znali...
I kardinalu sam napisala šta mislim i nije se ljutio.
A mislim, da ga neće dragi Bog samo ocijeniti koliko je stado iz BiH vodio, nego i u kakvom ga je toru držao, ako je mogao šta učiniti za uvjete u kojima su te ovčice.
Uzoriti mi je odgovorio.
On je pogledao moje dokaze i kazao mi šta je imao i mogao kazati na to.
Ako je on shvatio, vjerujem da je shvatiljivo.
Ako netko drugi isto to ne shvaća, ne znači da ja nemam dokaze i da lažem i klevećem.
Prije no mi stave pečat na dijagnozu, želim samo još jednom kazati, nisam lagala, ni vama ni njemu. Nisam ja bez grijeha, ali ono o čemu sam pisala je istina. I to još nije sve... Ali, ne želim vas udušiti.
Uostalom neka me tuzi tko ima drugačije mišljenje.
Mislim, onaj koji misli da sam lagala i klevetala.
Kako se dlanom ne moze sunce pokrit, tako se ni istina ne može sva pod tepih gurnuti. Ni da je tepih ko' Sahara!
Bilo je spomena, eto, da se bar ispričam.
Da se žrtva ispriča?!
Neću, ni ako se posljednja žrtva ovog rata ili Bleiburga, ako je tko živ jos slućajno, ispriča generalima koji su ih mučili!
Neću, bar onima što misle da, ako nisu nista mogli učiniti, imaju pravo oprati ruke!
Postoji i odgovornost za: Gledao, a nije spriječio.
Ali stvarno, za mene više nije ni bitno.
Jedino bih se ispričala našoj mladosti, opet, što žive u ovakvom društvu, ali djeco, ja sam se stvarno borila. I još ću!
Moja je bojna odavde do neba raspoređena.
Za svu onu djecu, kao što je jedan dječak koji mi je prosvjetljivao pamet kad su me drugi probali skrenuti s pameti.
On se igrao u toplini svoga doma kada je u njegov svijet igre doprla rečenica lijepe tete s tv-a, iz vremenske prognoze, o tome da će sutra padati snijeg negdje...
Čovjek bi ocekivao njegovo ushićenje, zbog zimskih radosti, a on, onako zamišljeno, malo zabrinuto zapravo, prokomentira: Hm, snijeg će. Tata neće radit. Neće biti plaće.
On je imao ekonomiju u malom prstu, a još ni u školu nije bio krenuo.
Doduše, imaju i drugi. Samo ju drugačije koriste. Ako tko ode od stola, više ostaje za one koji ostaju. Zato su učinili sve da Ruže odu.
Živi taj dječak par kilometara od mjesta gdje se neki klanjaju velikim kamenim slovima nekog pisma iz prošlosti.
A ova naša mala zovu lažima.
Živi u zemlji gdje majke djeci peku nebrojeno mnogo uštipaka da prežive. Često na istom ulju od jučer i prekjućer (što je kazu opasno, kancerogeno).
Onda to spašavaju, raštikom, kukama, koprivom, maslačkom, imberom, sokom od šipka, čajem od šepurika i drugog, te čuvarkućom i drugim što Bog posu po toj kršnoj zemlji, jer se vrlo zabrinuo za taj narod.
Živi u zemlji peksimeta, šuškavaca i uštipaka... i ljekovitog bilja
Nego odsad oprezno s riječima, i oni i ja!
Možda nas netko čuje dok nas sluša i čita.
Doci će novi spisatelji. Život ide dalje. Ostaju tragovi.
Sad se vraćam na Muju s početka.
To je jedino nehrvatsko ime u ovom tekstu...
Tako ovi neki viču, dok nas gledaju kako se utapamo...jbga.
Sad moram dalje poslom.
Nemam kada smišljajti novu pjesmu, pa evo jedna stara iz ovog "bolesnog uma", nastala kad sam shvatila da one što stoje na nekim govornicama baš briga za nas 99 ovcica, oni trče uglavnom za onom crnom.
Ma evo dvije, danas sam dobro raspolozena.
Ipak se opraštamo.
Paradoks
Živio sam u zemlji apsurda,
APSURD bješe već što sam živ.
Posao se traži, a ne čeka,
on svakom treba, ja bijah kriv.
Bez posla čovjek praktično je mrtav,
a ja nastradah kad sam ga tražio.
Apsurd je u tome što sam se borio,
nisam klečao, nisam potplatio.
U žaru borbe pisao sam molbe,
žalbe, tužbe i zahtjeve.
Sve legalne metode koje znadoh,
mene su eto došle glave.
Zato sad stojiš ovdje i čitaš
ovaj e p i t a f koji ti nema smisao.
U pravu si to već je PARADOKS,
al nemoj naglas izreći misao.
Rosa je znoj krša
Gledam te rosom okupanu.
Zašto se znojiš Hercegovino?
Zar ne možeš nikako
riješit se tog grča?!
Grča koji ti lice čini naboranim
i iz svakog kamena tjera kapi znoja, rose...
Kakve vatre u utrobi tvojoj nemirnoj gore?
Zar lava venama tvojim teče?
A vode malo da bi to ugasila.
Poslušaj me, popij vina malo.
Vino gasi zeđ.
Nazdravi sa mnom.
Gorčina kažes, žgaravica.
Ne čudim se.
Koliko je teških riječi
posijano u tvoje oranice.
Koliko si jadikovki upila,
kroz pukotine ispucalih ledina.
Koliko se kletve i psovke
uklesalo u tvoj kamen.
Otud pelin gorak niče.
On tu gorčinu kupi u sebe.
Da tebi olakša.
Poslusaj me popij vina malo.
Vino daje zaborav. Nazdravi sa mnom.
Naviru ti uspomene, sjeta.
Vjerujem ti.
Sjetiš se turskog zuluma,
malih janjičara.
Sjetiš se dječice gladne,
koja put Slavonije idu.
Sjetiš se pristalih mladića
u raznim uniformama.
Sjetiš se majki s rukama
put neba uzdignutih.
Zato si ostala i opstala.
Sve ti se to bona vratilo.
Poslušaj me, popij vina malo.
Vino radost pruža.
Tebi suze krenu, drhtiš.
Razumijem te.
Opet vidiš trbuhe gladne za kruhom u svijet odoše.
Opet vidiš lijesove
u isprekidanoj koloni pristižu.
Opet ti masu križevi nad grobovima,
djece tvoje po cijelom svijetu pokopane.
Zbog toga si tako tvrda,
okamenjena i raspucala.
Poslušaj me! Popij gutljaj samo.
Moraš piti sa mnom.
Poslušaj me jednom, ja tebe cijeli život slušam.
Ti si mi uzor.
Rosna, znojna Hercegovino.
Napij se sa mnom,
pa pusti istinu da poteče.
U jecajima ili u pjesmi...
Drugi čut će gangu.
Plakat ću i smijati se s tobom.
Živjela Hercegovino!
