Na svetoj misi na blagdan sv. Kate fra Branimir Musa svojom propovijedi nije nimalo misno slavlje učinio svečanim. Upleo se u politički govor s oltara raspravljajući o tuzemnim i iseljenim Hrvatima, jer ovi drugi nisu dobri što se vesele u Frankfurtu, samo dan prije obilježavanja vukovarske tragedije.
Izgleda kako je i njemu narod kriv za sve što se dogadja u Hrvata, umjesto da malo bolje razmisli i propita odgovornost za stanje duha, moralni krah, materijalno osiromašenje i totalnu konfuziju društva.
Naravno, nije mogao izbjeći pitanje tko to napada humačkog gvardijana fra Darija Dodiga.
Prije četiri godine, samo mjesec i pol dana prije dolaska fra Darija Dodiga, tadašnji gvardijan fra Velimir Mandić je primio predsjednika HDZ BiH Dragana Čovića, kojem je uputio niz utemeljenih pitanja vezano za nedolične i kriminalne pojave u društvu. Dragan Čović je tom prilikom dobio u ruke i pismo umirovljenog fratra, jedne moralne uspravnice u cijeloj hercegovačkoj Franjevačkoj provinciji. Pismo je objavljeno u Kršnom zavičaju. Tada smo upitali hoće li pitanja postavljena u pismu rezutirati progonom?
Nakon nekoliko tjedana, fra Velimir, kao jedan od najdražih fratara ljubuškom puku dostojanstveno se premjestio na Kočerin, nakon nimalo lijepog ispraćaja od novog gvardijana fra Darija.
Još prilikom dolaska Čovića na Humac čuli su se nepristojni komentari pojedinih lokalnih političara uvaljanih u najgori kriminal. Njihov cilj je bio, nakon narodnog novca iz općinskih poduzeća i proračuna, "ovladati" i Franjevačkim samostanom na Humcu, kako bi dobili odrješenje putem duhovnog marketinga a sve na štetu kršćanskog svjetonazora, ljudskosti i morala.
Kada bi mogli cijelo ozračje navedenih dogadjaja prikazali čitatelji bi ostali zgranuti.
Ovdje se ne radi o bilo kakvoj podjeli političke prirode, ne radi se o strančarenju, već isključivo o odvajanju sjemena od kukolja, ljudskosti od neljudskosti, dostojanstva od nedostojanstva, morala od nemorala, domoljublja od nedomoljublja i kršćanske duhovnosti od sotonstva…
Pročitati kako nema novca za Kršni zavičaj, a ima ga za domjenke, razne susrete i vozikanja od kojih neki drugi imaju koristi, isisavati materijalno od iscijeđenog narod i onda mu bacati propovjednu bezličnu maglu je sramota pojedinaca, koji svoj crkveni stalež procjenjuju kroz kvalitetu odnosa s vlasti, bez obzira kakva ona bila, bez obzira čine li je označeni ljudi i kakve rezultate daje.
Tako su eto, jednostavnije kazano, kritičari i oni koji ukazuju na društvene anomalije nepoželjni, progoni ih se, ugnjetava, a podobnost ljudskih minijatura nagrađuje novcem.
Dobro je jedan od komentatora kazao kako samostanski kafić dobro radi, a za Kršni zavičaj novca nema. Fra Žarko za Kršni zavičaj nikada neće primiti prljavi novac, već samo onaj od srca, kako bi nas zavičaj upravo bio kršan na ponos svakog Ljubušaka.
Kršni zavičaj treba pomoći radi nas samih, radi naše tradicije, kulture i budućnosti na ovim prostorima, radi dobrote i dostojanstva moralnog čovjeka i načela kršćanskog života kojeg upravo napada politički i neljudski sotonizam.
Fratri imaju pravo glasa birati političare, ali je vrlo opasno kada političari upravljaju fratrima i postavljaju ih po svom interesu.
Pitanje uplitanja politike u crkvenu hijerarhiju je isključivo vezano za nezrela društva s prikrivenom demokracijom i despotskim političkim upravljanjem, koje manipulativno osobni interes stavlja ispred općeg. Stoga ovakve anomalije rezultiraju ljudskim krahom, neangažiranosti i bježanjem od beznađa, ne samo trbuhom za kruhom, već i za duhovnim pročišćenjem.
Sada nije teško procijeniti zašto Kršni zavičaj trpi zbog društvenih nepogoda izazvanih pohlepom i zlim interesom.
Upravo to narod treba pobijediti unutar samog sebe.
