Je li još ikome upalo u oči da je na prosvjedu od nekoliko tisuća radnika Aluminija i članova njihovih obitelji, ispred središnjice HDZ-a u Mostaru, zamijećena samo jedna jedina Hrvatska zastava? Valjda ćete kazati da to nije nikakva novost jer je poznato kako su od 900 radnika Aluminija gotovo svi Hrvati.
Možda će se neki ipak zamislit kad saznaju da je tu jednu jedinu zastavu donijela skupina Zaboravljenih branitelja iz Ljubuškog, za tu je prigodu skinuli sa šatora na Bijači.
Poznato je da ZB od svog osnutka često puta suosjećaju s ugroženim skupinama i pojedincima to ni ovaj put nismo propustili, jednostavno to nam je ušlo u krv da kroz sve ove godine boreći se za svoja prava suosjećamo i s nevoljama drugih oko sebe.
Da budem iskren, kad je najavljeno iskapčanje struje Aluminiju u ponoći stavio sam se u ulogu onog dežurnog dispečera koji je imao zadatak oboriti onu odgovarajuću sklopku i napravit prekid.
Pitao sam se što taj dežurni proživljava tu noć, sigurno je znao kako će u roku dva sata nastupiti ogromna šteta, i, da bi se kojim slučajem u jutro ponovno samo pustila struja potrebno je za oporavak cijelog sustava izdvojiti 25.000.000 (25 milijuna maraka).
Mene svaki put obuzme nekakva nelagoda kad čujem da se nekom zbog duga isključila struja, sjetim se svog slučaja nakon završetka rata.
Tek što smo prestali ići u rat i uhvatili se zapuštenih poslova, mnoge od nas sustiže dodatna nevolja oko duga za struju.
Tako i meni banuše, nekako oko ručka, dečki iz ljubuške Elektre i samo mi pružiše nekakav papir. Stvarno nisam zamjerio momcima, prati ih i policijsko auto, poslalo ih, netko mora i to.
Nije bio velik dug, nekoliko stotina maraka, nema se, slegnem ramenima uđem u kuću.
Djeca malo povire kroz prozor, odlete u kuhinju vele mami da se već penju na stub.
Moja žena taman izbućkala nekoliko jaja, onako na brzinu uliva u tavu a jedna moja kćerka joj govori;
Mama, mama, daj im reci nek samo sačekaju minutu dvi!
Sjećam se rekla je kćerki;
Neću ih molit zbog toga, ostat ćemo živi i bez ovog ručka!
Kad se isti tren utrnula sijalica, samo je uzela tavu za dršku i sve pažljivo iskrenula u sudoper.
Taj dečko što mi je isključio struju nikad nije saznao za te dvije minute što je trebao sačekati, svaki se put na ulici pozdravimo, znam da će ovo pročitati.
Nismo mi bili dugo bez struje, dan dva, posudimo kod prijatelja, rekli im da smo pokrenuli neki posa pa nam zafalilo.
Ne bi im ni u ludilu rekli da su nam zbog duga isključili struju, samo bi ljude više zabrinulo kako ću im vratit njima dug ako nemam za platit struju.
Ne mogu se ne zapitati, koja je to sila od ljudi i u ime koga odlučivala da se Aluminiju gomila dug za struju do 300.000.000 maraka.
Netko će se zapitati, tko je godinama imao koristi od toga što je velikima gledao kroz prste, a običnim ljudima se svaki dan isključuje struja za dugovanja od stotinjak maraka?
Cijeli me dan ozbiljno kopka činjenica da je jedna čisto Hrvatska firma od 900 radnika, okupila nekoliko tisuća prosvjednika ispred HDZ-a u Mostaru bez ijednog Hrvatskog obilježja.
Ma, ljudi zbog toga sam duboko povrijeđen, cijeli sam dan prevrtao arhive povijesti poslijeratnog Aluminija u Mostaru nebi li o njima nešto više doznao, ono što sam zaključio sad ću napisati bez dlake na jeziku.
Svi smo izašli iz rata i krenuli od nule, sramota je da su samo privilegirani branitelji, kroz protekle godine, dobivali siguran posao u Aluminiju uz plaću od 2 do 3 tisuće maraka.
A gdje su svi oni zaboravljeni i ne zaboravljeni branitelji koji su cijeli rat iznijeli na svojim leđima?
Je li moguće da je za dobivanje posla u Aluminiju Hrvat Hrvatu morao plaćati nekoliko tisuća maraka.
Ono što sam isčeprkao danas po internetu šokiralo me do bola, ispravite me ako to nije istina.
Zar je moguće da je na ulazu u Aluminij neko vrijeme iza rata stajao natpis: "ZABRANJEN ULAZ ZA SRBE, BOŠNJAKE I PSE!"
Ako je to istina onda je bolje da su jučer prosvjedovali bez Hrvatskih obilježja.
Samo da podsjetim, prije rata u Aluminiju su bili uposlenici otprilike po jednu trećinu iz svakog naroda, zar nije grijeh da se barem nužnim povratnicima nije omogućilo raditi kako bi prehranili svoje obitelji.
To me podsjetilo na naše ratne dane u Bosni na Crnim vrhovima, dovezli nama ručak, nekoliko zarobljenika stajalo po strani dok su naši jeli, na njih se uopće nije računalo, nešto su nam radili oko spavaona i nisu bili naša briga.
Ja nisam mogao jesti a da oni gledaju, ustanem i dovedem jednog zarobljenika sjednem ga na moje mjesto da jede iz mog tanjura prije mene.
Moj su primjer kasnije slijedili drugi suborci pa smo ih sve nahranili.
Ipak sam bio oprezan, držao sam ruku ispod jakne na pištolju da zarobljenici nebi slučajno iskoristili našu opuštenost.
Ovo sam ispričao jednom borcu iz ABiH u Sarajevu za vrijeme naših prosvjeda.
Reko sam mu ime zarobljenika koji je jeo iz mog tanjura, kaže da poznaje tog Karsu Bahrudina iz Žepča, ostao je iza rata invalid u jednu nogu.
Mi bi se Kršćani trebali češće puta sjetiti onog dijela Biblije kad Mojsije uvodi u obećanu zemlju Božji izabrani narod, uvodi ih u zemlju bogatstva i sreće u kojoj teče med i mlijeko.
Prije ulaska Bog šalje preko Mojsije svom izabranom narodu ovu poruku:
Uvodim vas u obećanu zemlju i tjeram ove pogane narode ispred vas koji su do sada u njoj živjeli. Dobro upamtite, ne tjeram te narode ispred vas zbog vaše dobrote već zbog njihove zloće, ako i vi krenete poganim putevima i vas ću protjerati kao i njih!
