Prije dva dana kada sam na HTV-u pogledao prilog Tihomira Ladišića iz Rumunjske na dvadesetu obljetnicu pada režima Ceaucescua naprosto sam se naježurio i odmah su mi se misli iz svojih mladih dana vratile u glavu. Služio sam vojsku u Našicama u Slavoniji 1982. godine, odmah poslije završene Gimnazije, a događaj koji mi je urezan u glavu tek sam dešifrirao 1988 godine.
Bio sam jedan od trojice Ljubušaka dječaraca, koji su vlakom te jeseni krenuli prema Slavoniji na odsluženje vojnog roka, odmah nakon upisa fakulteta. Jedan je ostao u Vinkovcima, drugi u Osijeku, a ja putem u Našice..
Rumunjska i bivša Jugoslavija se nisu puno razlikovale u svom uređenju, jedino što je Juga imala nadnaciju nad ostalima, ali su očito postojale iste metode kojima se "čuvala" revolucija i režim. A mi onako golobradi nismo se niti trebali brijati svaki dan, već četvrti-peti. Mlad čovjek i potpuno nevinašce je bezazlen u svim tim metodama kako su ih nazivali u to vrijeme društvenom samozaštitom i odgovorom na specijalni rat koje vodi hrvatska emigracija prema Jugi u to vrijeme.
I tamo sam imao jednog starijeg vodnika koji je bio "bezbednjak", a bio je rodom iz Imotskog, a prezime mu je bilo Puljiz. Imena se ne sijećam. Samo znam da se u Hrvatsku nikada nije vratio, te da i sada živi u Beogradu.
Kako u Našicama nije bilo puno vojnika brzo smo se upoznali i sretne mene jednom taj Puljiz i onako kao iz topa me upita :"Šta rade ljudi u Klobuku." Pa kako šta rade.- odgovorih, kao i svi drugi rade. "Pa dobro je li ima tamo problema? - nadoda on. Kakvih problema bi bilo... Ubrzo je shvatio da ga ne razumijem, te da bi pojačao pritisak reče:"Znaš, pozdravio te Artuković."
Rekao je i ime tog Artukovića, a ja njemu uzvratih :"Hvala, pozdravite i vi njega..." Međutim on je tada zastao i vidio sam da je bio posve iznenađen mojim odgovorom, te me nakon petnaestak sekundi šutnje upita:"Gdje ono Artuković radi sada?" Ja mu odgovorim, a on samo nadoda:"Aha".
I tada se taj razgovor završio, te je nakon određenog vremena ovaj vodnik otišao u Osijek. Ustvari zaključio sam da je on bio šetač.
Kad sam se vratio u Ljubuški, sreo sam ovog Artukovića i upitao ga njegovim imenom - jesi li ti mene pozdravio preko tog oficira. On mi je odgovorio pa nisam te pozdravio niti po kome, tog čovjeka ne znam.
U meni je od tada bio veliki upitnik u glavi i tek nakon pet godina razriješio sam slučaj i otkrio u čemu je bio štos. 1988 godine u Zagrebu je umro Andrija Artuković i iz Amerike je ga došao pokopati njegov sin s istim imenom kao onaj što me nije pozdravio.
Sjetio sam se svega i nakon toliko godina se upitao, pa je li ovo sve moguće i što je onaj Titov i Ceaucescuov režim činio za osobni status dvaju komunističkih kraljeva u kojem su padali ljudski životi za "narodnu" vlast koja je služila pojedincu.
Danas Rumunji čitajući dosijee iz vremena prije dvadeset godina, otkrivaju tko su bili njihovi doušnici, tko ih je cinkao i zapravo se iznenađuju, kako su i članovi njihove uže zajednice gazili po tuđim glavama za dan slave u obrani tekovina revolucije".
Ne daj Bože da se ona vremena ikada ponove i da bilo čija djeca dožive ovakav državni režim u svome životu.
Odgovoriti na pitanje kako je bilo u Hercegovini. Isto brajo kako je bilo i u Bukureštu. I najčvršći se režim raspadne pod narodnom voljom, pa tako i u Berlinu, Pragu, Bukureštu , pa i ovdje kod nas.
Zato uvijek budimo svoji, a ne tuđi!
Zato je i simbolična ona karikatura uz tekst na kojoj Fata pita Muju koji čini ekocid:"Što je to ba, Mujo?" Mujo odgovori:"Udba!".
