Nikada neću zaboraviti ljubušku Gimnaziju. Prijatelje iz školskih klupa, profesore i staru zgradu časnih sestara milosrdnica o kojoj smo kao pučkoškolci od starijih generacija slušali fantastične priče pune ponosa i strahopoštovanja. Trebalo je naučiti fiziku od Milana Čuljka, odgovarati filozofiju pred Nevenkom Blažeković ili Miladom Orman, sociologiju pred Ivanom Matićem, znati matematiku kod Ivana Pavlovića, geografiju kod Pere Delića ili povijest kod tada mladih profesora Drage Grgića i Keme Mahića.
Valjalo je savladati hrvatsku i svjetsku književnost kod profesorice Ljilje Vokić, kod moje drage razrednice Ljilje Marić ili profesora Mate Grbavca. Dilema maturanata: Krleža ili Andrić? Trebalo je progovoriti francuski kod Vesne Majić, njemački kod Ivana Brkića, a tek latinski kod dobre profesorice Ane Lončar? Činilo se da čitava Nahija strahuje od latinskog i da je lakše bilo preorati Beriš nego naučiti sve konjugacije, deklinacije, riječi i poslovice. Dum spiro spero.
Biti gimnazijalac tada je puno značilo. Na nas se gledalo kao na elitu, mlade ljude na putu znanja, ljude koji će biti bolji, pametniji i mudriji. Koji neće kisnuti i kopati. Bili smo rijedak ostatak građanskog društva, ali i avangarda, iako najčešće nismo napredovali u pravcu kuda su nas usmjeravali. Naši roditelji, susjedi, sugrađani, a posebno profesori vjerovali su u nas. Jesmo li ih iznevjerili?
Dok sam živ pamtit ću prvi dan u ljubuškoj Gimnaziji. Bio je rujan 1976., a prvi sat bila je kemija. Prvi profesor koji je ušao u našu učionicu bio je Bonaventura Bono Bagarić. Već nam je njegovo ime djelovalo nekako učeno, a njegov asketski lik, gospodsko držanje i odijevanje ulijevali su poštovanje. Nije nam tada govorio o kemiji već o životu. Rekao je da više nismo u osnovnoj školi, da smo sada gimnazijalci. „To je vaš izbor, ova škola nije obvezna, ovdje morate učiti. Od vas će se puno tražiti, ali ćete puno i dobiti“.
Kemiju sam zaboravio ali ove riječi neću nikada. Kao što nikada neću zaboraviti ni profesora Bonu Bagarića i onih nekoliko iznimnih propovijedi koje nam je održao umjesto nastave. Jedanput kada smo se mladalački neobuzdani potukli između sebe, profesor Bagarić nam je umjesto nastave, čitav sat, u pol glasa, govorio kako je „najveća sebičnost udariti čovjeka“ i da nema „ništa gore od toga“.
Pogođen dječjom opačinom jedva čujnim glasom ispisivao je u naše duše pravila kojih ćemo se držati i kada nikakva pravila ne budu vrijedila.
Jučer, 11. studenoga 2009. umro je profesor Bono Bagarić! U Bosni, u Kiseljaku, tamo gdje se i rodio. Tri desetljeća je živio u Bosni, a onda četiri u Hercegovini. Nakon četrdeset godina života i rada u Ljubuškom otišao je nakratko u svoj rodni Kiseljak samo da umre. Danas su ga vratili u Ljubuški da u njemu ostane vječno.
Ivo Lučić iz IV. c , 12. studenoga 2009.
