Citat: Pranje ruku zapravo pridonosi osjećaju moralne i fizičke čistoće, a istraživanje koje su znanstvenici proveli pokazalo je da ovaj čin ljude također čisti od utjecaja njihova ponašanja i odluka iz prošlosti.
Logično je kako živi čitaju ovakve tekstove. Da, ali ne čuju svi živi poruke koje im se šalju. Voljela bih da jesu.
Kontekst citata ću pojasniti tijekom teksta.
Nakon valjda 30-40 objavljenih tekstova u kojima sam ukazivala na ono što virus korone sada jezivo šapuće, šuljajući se od-do svega, kao poruka u boci, i paušalno udjeljuje presude, bez svjedoka, suca i porote, napisala sam neki dan jedan tekst koji eto po mišljenju nekih nije "ružan" kao moji prethodni. Taj je bit će kao obična gripa spram korone.
Drago mi je kad netko vidi lijepo i teži tome.
Ovih dana čitam, dosta ljudi kroz ovu pandemiju čiji smo suvremenici vrši analize, usporedbe, odašilje poruke. Sjetili su se mnogi kako smo često do sada bili nepravedni suci. Kako nismo znali cijeniti štošta. Kako se planeta Zemlja odlučila odmoriti. Pa o promjenama u poretku na zemlji. Analize i stručne usporedbe. Do o znakovima i božjoj volji.
Ne, ja neću opet o premijeru, ministrima, gradonačelniku, sucima, školskom i drugim odborima, oni mislim sada čitaju stručne radove znanstvenika koji tapkaju u mraku. Ne, njima je posvećeno puno vremena kao onim lošijim učenicima, u govorenju: Perite temeljito ruke
.
Neću kvariti priču. Idem sa jednom injekcijom entuzijazma.
Prošle godine, do ovog kalendarskog doba i u ovo još kratko vrijeme pred nama, u kraju iz koga dolazim napustilo nas je mnogo ljudi, što nakon bolesti, što iznenada, ne dočekavši starost već u nekim srednjim godinama života. Po našim mjerilima.
Za njima se žalilo nadaleko, bijahu i borci i junaci, a među njima bilo je nekoliko onih koji su prema današnjim mjerilima imali više djece. Recimo četvero, petero, do jednog oca koji ih je imao desetero.
Moje srce je lani bilo toliko slomljeno da sam u mnogočemu poklekla i trebalo mi je neko vrijeme za oporavak. Među njima bila su i dva najbolja prijatelja moje obitelji.
Mjesecima sam željela podijeliti ovo s drugima, pa sam u sebi sam vrištala: Koliko djece u kratkom vremenskom roku ostade bez očeva, majki? Koliko tih ljudi nije doživjelo oženiti ili udati bar jedno dijete, ispratiti ga od doma do oltara? Koliko ih neće doživjeti unuče od toliko djece?
Koliko unučadi neće znati što je to djed?
Koliko slomljenih supružnika na koje pada teret i oca i majke?
Za razliku od one priče kako mnogi ostave svoje stare same ili ih smjeste u domove, ovdje je taj odnos dijete, unuk-roditelj, baka/djed naprasno prekinut i izokrenut.
Između će ležati provalija, koju je naizgled nemoguće pregaziti.
Još se onda učinila i dobra situacija razdvojenosti mnogih zbog odlaska od kuće po svijetu za poslom. Tko je živ, bar će posjetiti nekada svoje. Pa će još i bar tijekom blagdana svrnuti u svoj kraj i doprinijeti koječim istome. Pa će isto tako okrijepiti se kod svojih i svi će se otisnuti u daljnje životne borbe osnaženi.
Mislila sam tako ranije često, dok ovi neki drugi ljudi recimo oko Uskrsa odvoje novce i otputuju u neku egzotičnu zemlju na odmor, ljudi koji rade po stranim zemljama toliko i više novca odvajaju da odu svojoj kući.
Postali su turisti u svojim domovima i troše kako bi došli u svoj dom. I mnogi nikada neće otputovati u neku zemlju ili kraj koji bi voljeli posjetiti, a potrošiti će silne često teško zarađene novce na gostovanje u svome kraju ili domu koji je inače 90-95% vremena prazan.
Neću se obraćati nadležnima. Tek pitanje svima nama: Koliko se moglo kupiti respiratora?
Dobro moram malo...
Koliko prisilno potrošenog novca zbog prisilnog napuštanja domova, jer se nekome pogodovalo, nekoga potjeralo?
Koliko novca na najamnine, a domovi prazni?
Koliko potrošenog novca na sudske i druge troškove kod proganjanja ljudi od kojeg nije kupovana medicinska oprema niti se ulagalo u domaće poduzetništvo što sada i sami priznaju?
Koliko novca utrošenog u "zidine" i spomenike?
Koliko krivotvorenjem ostvarenih primanja što je direktno oštećivanje državnih sredstava koja su se mogla i trebala utrošiti u neki, recimo zdravstveni sustav.
Dobro. tko radi i griješi. Borbe su to.
Koliko medicinskih radnika je napustilo zemlju proteklih godina i sada skrbi o tuđim djedovima i bakama, o tuđim roditeljima? Koliko ih tuguje što je daleko od svojih sada?
Nostalgija i slična patetika ovih posljednjih dana je postala beznačajna. Pomisao kako nećemo jedni drugima držati ruku u teškim trenucima i u predstojećem blagdanu neće mnogi domovi zaživjeti makar na kratko, svima u mozak tjera misao: Je li vrijedilo? Vrijedi li?
Sada, kada se svatko stavio na svoje granice,kada su mnogi fizički dalji od svojih nego ikada, ne pomaže ni kajanje.
Sada kada su sve prve klupe u crkvama prazne od onih koji su ih zauzimali ili je u njima tek koja časna sestra ili svećenik, mislim opet o rečenici davno mi upućenoj na temu odlaska: Ružice tvoj izbor...
Vidimo li sada kako nije sve ili nije ništa od ovoga naš izbor. Kao što ni izbori nisu izbori. Mi samo mislimo kako biramo, a zapravo smo birani ili ne izabrani.
Međutim, mislim kako ima još nade. Ma, uvijek ima nade.
Poncije Pilat je oprao ruke od Isusove krvi u znak skidanja odgovornosti za tešku odluku na koju ga je natjerala masa kada je Isusa osudio na smrt.
U citatu kopiranom iz medija jasno je kako je utvrđeno kako pranje ruku pridonosi osjećaju moralne i fizičke čistoće i kako taj čin također čisti ljude od utjecaja njihova ponašanja i odluka iz prošlosti.
Kad bi barem sve bilo lako kao pranje ruku koje nam se, gle kojim čudom, toliko preporuča posljednjih mjeseci?!
Odjednom kao da budućnost planeta Zemlja ovisi o našem redovitom i temeljitom pranju ruku.
Pa dobro, kako bi bilo u narednom vremenu "oprati ruke" od sudjelovanja u očiglednim nepravdama kojima smo i sami sudionici? Kako bi bilo da svak' ispravi ili doprinese ispravljanju bar jedne ako je u njegovoj moći? Kako bi bilo pomoći oprati ruke onima koji ne mogu sami?
Ne zato što dolaze zadnja vremena, već zato kako bi ona vremena koja dolaze bila dobra. Ako ne nalazimo direktno šta popraviti, jer mnogi nisu griješili možda direktno spram svoga brata, učinimo iskorak pomozimo drugome oprati ruke. Nikad viška dobra!
Vratit ću se kroz jednu osobnu pričicu na temu djeda. Netko je odlučio da ja već od rođenja nemam djeda. Nije korona!
Međutim postojao je jedan čovjek koji mi je bio "dodijeljen" kao djed. Zapravo po njegovom pričanju on je sam napravio taj izbor. Cijelo moje djetinjstvo kada bi posjetio dom u kome sam odrastala,on bi meni ispripovijedao ovo:
Znaš,ja sam tvoj djed. Naime kad si se rodila,tamo u dalekom svijetu, ja sam vas prvi posjetio u rodilištu i ja sam prvi od naših koji te je uzeo u naručje. To mi daje za pravo zvati se tvojim 'didom'. Bila si kao štruca,a vidi te sada...
Nije njemu falilo unuče, sigurna sam. Njemu je pričinjavalo radost vidjeti radost na mome licu kako me netko prihvaća kao svoga, iako nismo bili iz istog roda ni plemena, dok me netko čija jesam ostavio.
A opet tko to kaže? Tko to određuje? Obiteljsko stablo? Ima i kalemiti. :-)
Umro je moj 'dida' u svojm još lijepim godinama satran teškim djetinjstvom bez oca i djeda i radom u Austriji. Ali ipak mnogo stariji od jednog mog pravog koji je umro u 26-toj godini života od posljedica drugog svjetskog rata i boravka na robiji.
Ni jedan nije po svome izboru odabrao biti tu gdje je bio dok je još htio biti koristan. Ni jedan nije bio od onih koji čine drugome zlo. Ali je moj 'dida' učinio izbor da produži životnu ulogu djeda mome pravom djedu koji je izgubio bitku sa nekakvom bolešću toga doba, koja se jednostavno zvala i prepričavala kao 'obolio na pluća'.
Učinimo iskorak, predlažem.
Ispravimo za svoga života, koji je manji od trena u vječnosti, nešto što je u našoj moći sada ili u budućnosti. Popravimo sebe i svijet makar malo za vremena koja dolaze. Naime može nas ne biti, ali vrijeme neće stati. Biti će nešto, a kakvo će biti ovisi u mnogome o našem izboru koji možemo napraviti.
Naše vrijeme protječe i ističe, ali ne prestaje već se pretače u neko novo. Mi smo nešto kao respirator za vrijeme.
Učinimo od sebe toliko da novo vrijeme ne bude zatrovano nekim 'virusima'. Shvatimo sada kako ne postoji lijek, ni respirator, ni čudo koje može spasiti život kad mi to hoćemo.
Postoji samo mogućnost uljepšati život drugome i sebi dok ga živimo i ostaviti ljepši svijet onima koji će baštiniti vrijeme koje dolazi.
Svi stručnjaci ne mogu upratiti postotak i posljedice smrtnosti od gladi za hranom, pravdom, ljubavlju.
Mogu samo s divljenjem gledati kako ljubav i briga za drugoga proizvode veće rezultate od ikakvih u laboratorijima cijelog svijeta.
Mislim nekada kako su ljudi s početka moje priče otišli dok je još bilo dobro.
I tu ne možemo ništa.
Bit će porazno ako ne pokušamo učiniti vrijeme koje dolazi boljim.
Proteklo vrijeme obilježava nešto što su mnogi u utrci sa životom vjerovali,a to je:
Nema ništa od entuzijazma. Rijetki čine nešto onako, budzašto...
Bez znanstvenog dokaza tvrdim kako samo entuzijazam može spasiti buduće vrijeme. Činiti nešto bez očekivanja naknade je jedino što se računa na računu koji se puni za vječnost.
Nisam možda rekla ništa novo, ali nije zgorega ponoviti.
