Čudni su putevi Gospodnji! Ta pučka i vjernička izreka duboko se, u svoj punini svoga značenja, iskazala i potvrdila u životu hercegovačkog franjevca, Australaca fra Anthony Burnsidea.
Kao 26-godišnjak, nakon svršena dva fakulteta u Australiji, hortikulture i zemljopisa, i jedne godine magisterija, došao je 1989. u Europu na šest mjeseci da se odmori. Oduševio se Škotskom, Engleskom, Irskom, odakle su mu preci, imao u planu obići cijelu Europu i pred kraj odmora dođe u Dubrovnik pa u Međugorje. Umjesto planirana dva dana, u Međugorju je ostao 17 dana, vratio se u rodni Melbourn, odgodio magisterij i ponovno došao u Međugorje kako bi se molio, proučavao i još bolje shvatio svoju katoličku vjeru.
Upoznao je talijanskog franjevca, padre Luciana Proiettia, i stupio u franjevačku laičku zajednicu koju je on vodio. Nakon tri, četiri mjeseca shvatio je da Bog od njega traži da postane svećenik i razgovarao s pokojnim fra Slavkom Barbarićem, fra Filipom Pavićem i fra Svetozarom Kraljevićem i za nekoliko mjeseci počeo je živjeti s fratrima u njihovoj zajednici. Potom je uslijedio uobičajeni svećenički put: postulatura u Slanom, novicijat na Humcu u Ljubuškom, studij filozofije i teologije u Zagrebu.
Tadašnji biskup Josip Bozanić zaredio ga je u zagrebačkoj katedrali 1998. Prva svećenička dužnost bila mu je mjesto kapelana u samostanu u Dubravi u Zagrebu, i tada je završio magisterij bioetike kod isusovaca na Jordanovcu. Poslije toga dolazi u župu Čerin pokraj Čitluka pa odlazi u Molize u južnoj Italiji gdje dublje upoznaje franjevaštvo, vraća se u Tomislavgrad i 2005., sa svojim bratom u franjevaštvu i velikim prijateljem fra Petrom Drmićem odlazi u Župu Konjic. I sad je u Konjicu na dužnosti gvardijana i župnog pomoćnika.
Nakon 11 godina svećeništva i života s Hrvatima kaže:
Prezadovoljan sam, a da nije tako ne bih sada bio ovdje. Ne mogu objasniti svoj životni put nikako, i nisam ga mogao planirati jer do 1989. godine nisam poznavao hrvatski narod. Jesam čuo za njega i da se nalazi negdje u bivšoj Jugoslaviji, ali tko su Hrvati, gdje žive u bivšoj Jugoslaviji, jesu li katolici, muslimani ili pravoslavci, nisam imao blage veze i nisam znao ni jednu riječ hrvatskoga jezika. Kao svećeniku bilo bi mi puno lakše živjeti, djelovati i služiti australskom narodu ili barem narodu engleskog govornog područja, no posve sam uvjeren da je Božja volja da ja živim i djelujem kao svećenik među Hrvatima. Zaljubljen sam u hrvatski narod, to je jedan stari europski narod, ali patnički, ponosni i hrabri narod.
U rodni Melbourn i Australiju, gdje mu žive roditelji, brat i dvije sestre, svi dobrostojeći i bogati, odlazi svake treće godine, tako i roditelji dolaze kod njega. Ovog ljeta otac je bio u Konjicu sedam tjedana, majka nešto kraće, došla je poslije oca. Odlično govori hrvatski jezik, a za to je, kaže, zaslužan njegov osobni profesor hrvatskoga jezika, kolega fra Petar Drmić, s kojim je zajedno studirao i zajedno su kao svećenici već više godina.
- Kako vam je u Konjicu?
- To je veliko pitanje. Lijepo mi je u Konjicu, zadovoljan sam. Mislim da jedan dobar, otvoren fratar itekako ima važnu ulogu u Konjicu, u prvom redu sa svojim katolicima Hrvatima, ali isto tako i s muslimanima i s pravoslavcima koji su ostali u Konjicu. Vodimo religijski dijalog, vrlo često smo u islamskoj zajednici, dolaze kod nas za Božić, mi smo kod njih uvijek za Bajram i razgovaramo o mnogim teškoćama u islamskoj zajednici, u katoličkoj zajednici. U najboljim smo odnosima sa službenicima islamske zajednice. Od rata nije bilo nikakvog službenog kontakta između islamske i katoličke zajednice i jako sam ponosan na to što smo fra Petar i ja, kad smo došli u Konjic, prešli stari most koji je nedavno obnovljen i ušli u prostorije islamske zajednice, da se predstavimo, da vidimo tko su i što su, da se upoznamo. I vrlo lijepo su nas primili, primio nas je tadašnji glavni imam ef. Nazif Garib, i od tog trenutka smo ostali u najboljoj vezi i odnosima s njima.
Kaže da je zanimljivo živjeti među različitim ljudima, vidi bogatstvo u različitosti, a i sam se rodio u takvoj sredini. Njihovi prvi susjedi u Melbournu su Grci, obitelj iz Hong Konga, zatim jedna Engleskinja i jedna mađarska obitelj. Na pitanje je li realno očekivati da tako bude i u BiH, malo se nasmijao i zastao.
- Mislim da uz dobru volju ljudi, može biti. Daj Bože da nisam naivan, vjerujem u Boga da može biti. Govorim to stoga jer smo mi ovdje upoznali divne Bošnjake, ili dobre Bošnjake, dobre volje, koji vole svoju vjeru i svoju nacionalnost, ali doista imaju iskreno poštovanje prema drugima. A ako svaki čovjek koji živi u BiH bude takav, znači voli svoje i poštuje tuđe, tj. različite, živjet ćemo itekako lijepo u Europi - katolici, muslimani, pravoslavci. Daj Bože da dođe do toga, a sada nije tako.
- Dobro ste upoznali svoje kolege franjevce u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji, što mislite o njima?
- Primili su me davno, nisu uopće znali tko sam, što sam, odakle sam. Imali su dobru volju prema meni, osjećam se potpuno prihvaćen u svojoj Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji. Mnogi mi se fratri dive i imam osjećaj da su počašćeni što sam došao iz daleke zemlje i što se trudim da živim među njima i na način na koji oni žive, i presretni su što vide da ja njih iskreno volim i jako cijenim naš hrvatski narod i želim služiti hrvatskome narodu. Mislim da oni to jako cijene i vole me zbog toga i ja sam sretan da sam voljen među svojim hercegovačkim fratrima. No, upoznao sam i bosanske fratre, bosanski fratri su mi originalni, krasni. Jer, ipak pravi patnički narod je bosanski hrvatski narod, narod koji je živio u manjini. Ipak živjeti u Širokom Brijegu, Posušju, Ljubuškom, na kraju krajeva je gotovo kao da živiš u Hrvatskoj. Lako je biti veliki Hrvat u Hercegovini, ali živi ovdje ili u srednjoj Bosni, budi tamo veliki Hrvat... Treba se malo poniziti i surađivati s ljudima - voliš svoje, ali poštuješ i druge i tuđe.
Bogatstvo me ne privlači - moje mjesto je s Hrvatima u BiH
- Moja obitelj je poslovno uspješna i imućna. Sestra mi je odvjetnica, a zet je dopredsjednik naše države Viktorije. Kad odem u Australiju i moj brat Ross me vodi kroz njegovu sada već drugu tvornicu pa na farmu od 500 ha duboke plodne zemlje i pokaže mi najnovijega bika i sve drugo bogatstvo koje ima, to meni postaje dosadno. Roditelji mi još uvijek govore: "Dragi Tony, mi smo presretni što si svećenik, i mi volimo Hrvate, ponekad idemo u hrvatski klub i imamo prijatelje među njima, ali sine dođi i budi ovdje sa svojim Hrvatima i sa svojom majkom i ocem. Onda ja sebe preispitujem - kakav je moj odnos prema roditeljima, što dragi Bog hoće od mene, da budem ovdje ili tamo? Ali ostajem posve uvjeren da sam na pravom mjestu - u BiH - kaže fra Tony.
