Radio Ljubuški ima 16 godina. Zar je to moguće? Još samo dvije i ovaj će "dječak" biti punoljetan.
I ja sam imao 16 godina, a tada sam bio u II razredu srednje škole, zezao se s pomalo s prijateljima i priznajem prvi se put obrijao. Ali i prvi puta se zasimpao.
Kad sam bio klinac, bio je domovinski rat, i tada je u travnju 1992, godine rođen ratni Radio Ljubuški. Bio je to pravi pravcati društveni hit. Sjećam se, doći u ona ratna vremena pred zgradu radija bilo je "full inn". Radio je u ratu bio super. Cijela općina je imala samo jednu frekvenciju, i slušala je sve živo što je bilo tada aktualno, od ratnih izvješća, reportaža, pa sve do ludih radijskih zezancija duboko u noć. To vatreno ratno ljeto 1992. godine bilo je za mene vrijeme koje nikada neću zaboraviti. Tada sam gledao srpske zrakoplove iznad Ljubuškog. Slušao o pogibijama na bojištu, ali sam slušao i Radio Ljubuški.
Ali sada imam 30 godina. I priznajem Radio Ljubuški ne slušam osim kada u traženju postaje aparat se sam zaustavi na 99,4 MHz. Pitate se: "Zašto?". Pa nemam više 14 godina, odrastao sam čovjek. Meni treba neki drugi radio gdje mogu biti iznimno informiran, gdje me može osvježiti dobra svirka, te oduševiti zabavan i komunikativan voditelj.
U želji da napišem ovu kolumnu jučer sam odlučio poslušati Radio Ljubuški između 10 i 12 sati ujutro i da osjetim neku vibraciju na 99,4 MHz. Kao za neki inat, zanimljivo, voditelja nisam čuo osim nekoliko reklamica, da bi se pred 11 sati javio burni Drago Vukojević s vijestima.
I onda sve po starom. Zaključujem da je to jadno i vraški dosadno. "Žali Bože vremena." - rekao bih.
Radio Ljubuški je slabašna postaja kada je u pitanju ljudski novinarski potencijal. Njihov vrh vrhova je objava nekog priopćenja, gostovanje ponekog općinara i emitiranje tehnički loše obrađenih reklamica. Program postaje je u biti bez programa, ono reklo bi se "ojdimi dojdimi". Imam osjećaj da su iste kvalitete i sve druge općinske postaje, koje imaju "jasle" u općinskim budžetima, a ravnatelji, voditelji iliti novinari glume činovničiće dosadne same sebi.
Još krajem prošle godine pročitah jedan tekst o Radiju Ljubuški u kojem ravnateljica Dubravka Mijatović kaže kako je Radio Ljubuški jaka radijska postaja! Pomislih teških li riječi, izrečenih bez imalo samokritike i temeljnih novinarskih i radijskih uzusa. Ali tako je to kad živiš u malom svijetu svoga grada.
Djelatnike ove "jake" postaje birala je politika SSS-e, ona ih je i uputila i na fakultet novinarstva pod pasku fra Ike Skoke ili na neke druge "brze" fakultete. Prisjetimo se da je i poznati političar Rade Bošnjak brzi novinar. I eto nikako da neki pravi novinar iznikne s tog fakulteta.
Ima li zapravo u Hercegovini pravih novinara. Za mene jedino ime je Pejo Gašparević. On je iskusan novinar, sazrio od ratnih vremena, i koji kod svih struktura čitatelja ima respekt.
Radijskih voditelja je jako malo ili nimalo.
Nekoliko puta sam osjetio kako slušateljice vole nekog žestokog momčinu s Radia Grude, a slušateljice treba respektirati, pa neka im bude.
I na kraju da zaključim. Stanje naše krugovalne postaje je u biti odraz stanja duha pojedinca, a i nivoa razvoja lokalnog društva i zdravih lokalnih društvenih odnosa.
Program treba napraviti na načelima novinarske struke, obliku medija i svakako kvaliteti novinara pojedinca. Trenutačno smo daleko od toga, ali svakako trebamo mijenjati strukovne i životne kriterije. Kada se to promijeni onda ću i ja moći slušati Radio Ljubuški.
A Vi, slušate li Radio Ljubuški?
