Činjenica da djeca sve kasnije progovaraju ozbiljan je problem koji narušava osnovu materinskog jezika, ali i razvoj te djece koja često ni s tri godine ne razumiju svoju okolinu. Na to učestalo upozoravaju logopedi, ističući da je usporeni govorno-jezični razvoj djece sve izraženiji problem. Istodobno, dok nam mališani sve kasnije progovaraju i teže razumiju i svoje roditelje, taj nedostatak nadomjeste stranim jezikom, najčešće engleskim.
Broj poremećaja u jezično-govornoj komunikaciji kod predškolske i školske djece konstantno je u porastu i svakim danom predstavlja sve izraženiji problem. Nepravilnosti su u uskoj vezi s novim trendovima u načinu života. Uzroci su različiti - od ekranizacije, preko brzog načina života pa do manjka komunikacije. Broj djece koja imaju poteškoće u govoru povećava se iz godine u godinu. Najčešći uzrok govornih mana kod djece je, kako kažu stručnjaci, način njihova odrastanja, prije svega digitalno doba i manjak vremena koji roditelji kvalitetno provode s njima.
Zabrinjavajući postoci
Da je situacija zabrinjavajuća, potvrdili su i sistematski pregledi pri upisu prvašića u škole. Nakon završenog sistematskog pregleda budućih prvašića u Domu zdravlja Stari grad Mostar, oko 40% njih upućeno je logopedu, ali i stomatologu. Naime, djeca tog uzrasta trebala bi znati pravilno izgovarati sve glasove, što se u praksi ne događa.
U pedijatrijskim ambulantama u Banjoj Luci pregledano je 911 budućih prvašića, od kojih su kod čak 16,7 posto ustanovljene govorne mane. Iz banjolučkog Doma zdravlja naveli su da 7,7% pregledane djece ima problema s pretilošću, 6,6% sa smetnjama vida, 5,7% s deformitetima grudnog koša. Problem lošeg tjelesnog držanja ima 4,9% djece, dok deformitet stopala ima njih 5,1%. U Domu zdravlja navode da problem usporenog psihičkog razvoja ima 2,5% djece, nepravilne kralježnice 2,3%, nedovoljne uhranjenosti 0,5%, niskog rasta 0,5% i smetnji sluha 0,1%.
Mira Cvijanović, logopedica Doma zdravlja u Doboju, kazala je nakon obavljenih sistematskih pregleda kako su posljednje dvije godine alarmantne kada je riječ o broju djece koja su izravno preporučena na logopedski tretman.
Ove godine 65,3 posto predškolaca preporučeno je za ovaj tretman. Tu su i djeca koja još otprije imaju poteškoće u razvoju, ali taj postotak je zanemariv u odnosu na broj djece koja imaju problem u izgovoru glasova i nekih jezičnih komponenata govora
- rekla je Cvijanović.
Objašnjava da oni ne ispituju grafomotoriku, već se najviše baziraju na lokomotoriku i izgovor glasova.
Prije je bio slučaj da djeca ne znaju jedan ili dva glasa, ali sada mislim da nema djeteta koje ne odstupa u sedam do osam glasova materinskog jezika, a uzevši u obzir da su djeca s pet i pol godina trebala dosegnuti kompletan govorno-jezični razvoj, to je nešto što uvelike odstupa. No, kada uključite takvo dijete u tretman, očekujući da u rujnu krene u školu, mi taj tretman do tada ne možemo završiti. Polaskom u školu djeca automatski počinju učiti slova, čitati i pisati. Mi pišemo onako kao što govorimo, a ako dijete umjesto "šuma" izgovara "tuma", naravno da će isto tako napisati
- naglasila je Cvijanović.
Glasovi koje djeca najčešće ne mogu izgovoriti, kako kaže, jesu š, ž, č, dž, l, lj i r, ali se događa da ne znaju ni glasove k i g, a koji se uče u dobi od dvije do tri godine. Najveći uzrok tome je dugotrajna upotreba dude, koja narušava kvalitetu govora, zatim predugo konzumiranje pasirane hrane jer su djeca sve izbirljivija u odabiru namirnica, pa, recimo, ne žele žvakati meso.
Interakcija s ekranima
Jedan od uzroka je i nedovoljna interakcija s vršnjacima. Djeca su u interakciji s ekranima, gdje je jednosmjerna komunikacija i nemaju potrebu razgovarati.
Studije o ekranizmu, izloženosti djece ekranima, poražavajuće su za naše društvo. Dvogodišnja djeca provode dnevno ispred ekrana gotovo dva sata, što je iznimno zabrinjavajuće. Istraživanja potvrđuju da djeca koja više borave pred ekranima rjeđe i s manje zadovoljstva slušaju priče i knjige koje im roditelji čitaju. Stoga, potrebno je djeci mlađoj od 24 mjeseca ekrane u potpunosti ukinuti, za vrijeme izloženosti ekranima treba sudjelovati u interakciji s djetetom i, naravno, razmisliti o vrsti sadržaja koja je dostupna djeci.
