Malo je polemika koje vrijedi pratiti. Tako je uvijek bilo. Neke su sočne, kao polemika Marka Vešovića, bosanskog literarnog barda i parlamentarca Stranke Za BiH Harisa Silajdžića i Akademika Tunje Filipovića.
Marko Vešović je čak od svog dijela polemika napravio dosta dobro u Bosni prodavanu knjigu polemika (zvuči kao književni rod, zar ne?) pod nazivom "Tunjo i u Tunje mali". Doduše, tu je ono što on kaže Tunji, ne i ono što je Tunjo rekao njemu. Objektivno, zar ne? Danas kada kolumnisti pišu kolumne od nekoliko stotina stranica i zovu to romanima, svašta može među korice knjige pod već 20 godina silovanim nazivom "beletristika". U prijevodu "lijepa književnost". Mada, ja bih to radije svrstao u ružnu književnost. Ovdje vrli pisac Marko V. aludira, čini mi se, na akademikovo staro i malehano spolovilo i na Tunjinog (Muhamedovog) sina Nenada Filipovića. Ne znam što reći, kakav pisac – takva mu i metafora. S tim da je neznanje akademika Muhameda Filipovića – Tunje u usporedbi sa neznanjem Marka Vešovića, malo kao kamen krajputaš kad se poredi sa Gibraltarskom stijenom. Ne volim Tunju, ni on mene, ali sam tu na Tunjinoj strani, čisto zbog srozavanja javnog govora i aluziji na spolovilo. Hm, mislim da i Marko Vešović sa svojim alatom za reprodukciju, baš kao i Tunjo koji se spustio i upustio u polemiku s njim, komotno može obrisati naočale, kao jelenjom kožicom prerađenom baš u tu svrhu... Eto, vidite kako i ja upadnem u zamku premjeravanja tuđih spolnih organa? Krhki su i rastegljivi kolumnaško - polemičarski principi i uzusi.
Pa, da ne ispadnem iz sheme, morat ću koristiti dvije riječi mog omiljenog sarajevskog demagoga, profesora Envera Kazaza, "diskurs" i "registar". Diskurs polemike prof. Lučić – prof. Lovrenović je puno viši i sofisticiraniji od penis – diskursa Tunjo – Vešović. I to uglavnom zbog profesora Lučića. Hm, sigurno ste pomislili da navijam za Lučića? Dobro ste pomislili, sad ću vam reći – iako znate, i zašto.
Poznajem obojicu. Da razmišljam bosanski i pragmatično, draži bi mi bio Lovrenović. Bio je predsjednik žirija kad sam na anonimnom konkursu dobio prvu književnu nagradu, tako i prve pare od proze. Lučić je, mislim, kao SIS-ovac imao dosje o meni u pismohrani. Možda nije, ali bi me čudilo da nije, nisam baš benigni tip bio ni tada. Pa, logika kaže da bi mi profesor Lovrenović trebao biti miliji. Ali eto, nije. Draži mi je čovjek koji podržava svoj nacionalizam i bori se za svoj narod (pa i ne bio moj, kao što i nije) nego onaj koji podržava tuđi narod i nacionalizam. Dakle, razmišljam emotivno i hercegovački, dakle nimalo pragmatično i bosanski.
Svoju pristranost ću objasniti sljedećim: Ivo Lučić je Hercegovac. Iznosi stavove i potkrjepljuje ih argumentima i činjenicama. Ivan Lovrenović je Bosanac, stavove potkrjepljuje uglavnom ideologijom i bosanskom državnom mitologijom. Lučić stavove Lovrenovića ruši uglavnom faktima, Lovrenović njegove obrušavanjem na Lučićevu ličnost i mrtvog Franju Tuđmana, iako njegov, Lovrenovićev lik i djelo, ne sija kao zvijezda u pustinji, čak naprotiv. Tako da mi se čini da se radi o sukobu Lovrenovićeve ideologije i Lučićeve analize trenutačnog stanja.
Glede registara diskursa ove dvojice, moram priznati da se malo preklapaju. I Lučić je u par navrata povukao fakat da je Lovrenović bio jugoslavenski, točnije, bh cenzor. Zabranjivao je pisanje državi nepoćudnih sadržaja, baš kao što se sad obrušava na Lučićevo pisanje. Lučić jeste bio operativac države svog naroda, ali je i Lovrenović radio za tuđi. Teorija da u Sarajevu nema Hrvata zbog Tuđmana i Šuška, olakšala mi je odabir strane u ovoj polemici. Jer, teorija kaže da je moj narod istrijebljen i protjeran iz Sarajeva krivicom druge dvojice. Princip je isti, maskiranje nacionalizma koji podržava Ivan Lovrenović. Ne bih sad da parafraziram polemiku, idite na poskok.info i sami izvedite zaključak. Nisam ja ništa pametniji od vas...
Svojevrsnim jačanjem istine i postupnim poimanjem činjenica, ovakve polemike će postati bespredmetne, baš kao i kolumne o zločestoći Tuđmana i Miloševića i zemljama i narodima koji bi se trebali ispričavati Bosni i Bošnjacima. Ova dvojica predsjednika država već odavno gledaju travu odozdo i sve su slabiji argument za nastavak maskiranja trećeg, bošnjačkog nacionalizma i skoro pa komunističke ideološke isključivosti istog. Neće se jednog dana moći potezati "pravda" i stavljati je se iznad zakona koji bi trebao biti isti za sve. I neće valjda još dugo bosanska mitologija i ideologija jesti činjenice i trošiti nam ovo vrijeme koje nam je Bog dao prije nego što dođemo Njemu. Prof. Lučić ovako, dok to još nije jasno, mora trošiti vrijeme koje je namijenio studentima. Lovrenović troši vrijeme koje bi mogao potrošiti na bosanske stećke koji su, zapravo, više bugarski, hercegovački, srpski, crnogorski i... Hm, mislim da ne bi bila šteta da Lovrenović sam nastavi polemiku. Tad nitko ne bi gubio vrijeme. Može on to što radi uvijek u Bosni naplatiti...
