Nedavno je pametan netko (postoje indicije da se radi o političaru, i to iz hrvatske stranke, ma koliko to izgledalo ironično) izjavio da bi političkim Hrvatima u BiH (dakle ne samo onima koji se tako politički izjašnjavaju nego i politički "osjećaju") u ovom trenutku najpametnije bilo da se potpuno povuku iz vlasti.
Da bojkotiraju uspostavu vlasti. Razmišljao sam o ovoj tezi i zaključio da mi se sviđa.
Naime, Hrvati u Bosni i Hercegovini su višestruko frustrirani (govorim o hrvatskom političkom biću i kolektivnim frustracijama, a ne o osobnim, iako ni te nisu zanemarive), i te su frustracije, o kojima svakodnevice slušamo, čitamo i gledamo, uzrok brojnih nesnalaženja, neodlučnosti, pogrešnih procjena, odluka, izbora, što zatim stvara nove frustracije, i to se začarano kolo ne prestaje vrtjeti dok i oni najsnažniji ne popadaju u blato. Blato zavisti, neprihvaćanja, niskih strasti i neodgojena duha. Oni se najhrabriji još koprcaju. Ali …
Ideja bojkota je nešto svakako nedovoljno poznato, na prvi pogled čak i odbojno. U svakom slučaju, ukoliko kao ideja dođe na stol onih koji donose političke odluke u ime hrvatskoga naroda, sigurno je jedino da bi opredjeljenje za bojkot značilo dugotrajan put. Duuuuuugotrajan. Bojkotom su se kroz povijest služili mnogi narodi, skupine, kolektivi, i ukoliko bi izdržali, u pravilu su ostvarivali svoje ciljeve. Eh, treba samo izdržati. A nije da nismo sposobni. Ako smo išta kroz povijest pokazali (pa i dokazali) onda smo pokazali da umijemo trpjeti i izdržati. I tuđe i svoje. I "svoje".
Iako na prvi pogled izgleda kao potez očajnika, odluka o političkom bojkotu zapravo bi bila najučinkovitija obrana od sustava protiv kojega se ravnopravno nije moguće uspješno boriti. Posebno sada, u vrijeme kad je ostvareno jedinstvo (s obzirom na tzv. "Mišurin poučak", oko 90% hrvatskih glasova dobio je HDZ, što jedan što drugi, a u državnom Parlamentu od 5 zastupnika hrvatskih političkih opcija, HDZ-i imaju četvoricu, pa su evo dva predsjednika dva HDZ-a na koncu čak i dogovorili koaliciju).
Mislim da bi, uvjetno, i ostali relevantni politički predstavnici Hrvata sudjelovali u ovakvom "udruženom političkom pothvatu". I to bi, uistinu, po mnogo čemu bio punokrvni politički pothvat hrvatskih političkih elita u Bosni i Hercegovini. Za razliku od unaprijed propalih i potrošenih projekata – političkog nedonoščeta "hrvatske samouprave", fantomskog "trećeg", u ratu obranjene i u Daytonu poklonjene "Herceg-Bosne", itd. Svih ovih dvadeset godina vladajuća hrvatska politička elita nije ostavljala dovoljno zraka političkim opcijama koje istinski obuhvaćaju interese i obveze svih Hrvata u Bosni i Hercegovini, posebno ovdje mislim na područja koja su disala (i) hrvatski: Posavinu, Banju Luku, Brčko, Bihać, cijelu Središnju Bosnu, istočnu Hercegovinu …
Ovaj bojkot koji zagovaram i preporučujem, bio bi istinski potez koji bi trebao ostvariti jednakopravnost među Hrvatima. Prvi put. I možda to onda bude način da se stvarni i ozbiljni politički ciljevi počnu ostvarivati. Možda nas to dovede do zajedničkog promišljanja tko smo, što smo, gdje smo, što želimo, što trebamo… Možda postanemo istinski solidarni.
Ideja bojkota bi tražila potpuno odstupanje s vlasti, odustajanje od sudjelovanja u formiranju vlasti – na svim političkim razinama, od državne do općinske – što bi podrazumijevalo određeni stupanj discipline političkoga dogovora, ali i spremnost na žrtve. odlučnost, ustrajnost, nepopustljivost.
Naime, hrvatski politički korpus u Bosni i Hercegovini (a to priznaju čak i oni lijevi, liberalni, građanski i ini intelektualni krugovi, pa i izvan hrvatskog političkog bića, koji su od takvog stanja, koliko "ustavnog" toliko nepravednog, zazirali godinama), nije u mogućnosti izraziti niti minimum političke volje, čak kad je on u nekim zaista vitalnim pitanjima jednoglasan.
I to samo po sebi ne bi predstavljalo problem da društvene i političke odnose, kao nekoć, uređuje Centralni komitet Saveza komunista BiH, jer onda političku volju ne bi mogli izraziti niti politički Srbi niti politički Bošnjaci. Međutim, u današnjoj Daytonskoj BiH, gdje prodorni glas političkih Srba i glas političkih Bošnjaka višestruko nadjačava slabašni i očajni (evidentno bespomoćni) krik političkih Hrvata, vrijeme je za bojkot.
