Što bivam starijim sve više razmišljam o zavičaju. Odavno planiram o njemu i nešto više napisati, mada sam i ranije, na ovaj ili onaj način, o njemu pisao. I onda kad bih kao odlučio da nešto više napišem, odmah bih i odustao, a da možda i ne bih znao zašto. Kao da me je neki neznani glas od odluke odvraćao, glas koji bi upozoravajuce znao kazati da sam odavno iz zavičaja otišao, da mi je sve njegovo tek u sjecanje pohranjeno, a uspomene su nepouzdane, varljive, i da iz nepouzdanosti malo šta dobroga može proizići...
A onda sam nedavno, na poticaj jednog sarajevskog izdavača, izvršio malu inventuru onoga što sam dosad, u tridesetak godina bavljenja pisanom riječju, uradio. Prolistavao sam tih devet objavljenih zbirki pjesama i, izmedju ostaloga, uočio da je tu zavičaja ponajviše. Dakle, moj je zavičaj bio moja odrednica, bio mi je mjera stvari, a da toga ranije možda i nisam bio toliko svjestan. Sad bih mirne duše mogao kazati da mi je sve uz zavičaj bilo i vezano, posebno moj jezik, do kojega mi je uvijek bilo najviše stalo. Moj jezik je moj svijet, uvijek sam mislio. Kao što sam mislio da bi taj jezik trebao biti stamen kao i Butorovica, brdo ponad mog djetinjstva, jasan kao ljubuško nebo, na suncu, ili uvečer kad zvijezdama se ospe, tečan kao moja Gujista, mitska voda koja vec drugo stoljeće neprekidno teče, koja me je umivala, pored koje sam rastao...
"Kako da ti Munibe nazovemo jezik?" - upitala u Sarajevu profesorica Ðenana Buturovic na promociji antologije norveških bajki i priča, koja se prije tri godine pojavila u mom odabiru i prijevodu. "Zapadnohercegovački", uzvratih, "ljubuški jezik." "A ne", profesorica ce odlucno. "Nije ovo zapadnohercegovački, ni ljubuški jezik, nego bosansko-hrvatski", profesorski zaključi uvažena profesorica. "Ma ljubuški, kad ti kažem", ne dadoh se ja, nešto mi bilo stalo braniti taj jezik koji u Sarajevu, zbog "čitalacke publike", dekroatiziraju, a u Zagrebu, zbog "čitateljske publike", kroatiziraju. Jer taj je jezik, ma kako ga zvali, moj jedini zavičaj, a moj je zavičaj opet zemlja čistosti, zemlja čistih glasova, posebno vokala, za koje bih sve dao, za koje su i stari Grci znali umirati...
No, moj je zavičaj zemlja koje više nema. Ili, ima je, samo što više ne postoji. Ili ako i postoji, sve je manje ima. A to opet najviše osjetim po svom jeziku koji također ne postoji, ili ga sve manje ima, i nikome više ništa i ne znači. Moj je jezik zapravo nestao nestankom moga svijeta. A moj svijet je pak nestao nestankom ljubuške Duhanske stanice, Halidova dućana i Borine gostionice, nestankom Stankove pekare, Munirine knjižare, Begove kuće, Makine radnje, Hajrine slastičarne, Bećine brijačnice, Tajkine, Saline i Neđine obućarske radnje, Mehine trafike, i Markove...
Moj je svijet nestao nestankom dragih ljudi, kojih je Ljubuški, kao rijetko koje drugo mjesto, bio pun. Sad su ti ljudi na drugom svijetu, leže u Zorbinovcu ili u Žabljačkom haremu, ili po grobljima nekim drugim, ili su ovozemaljskim bijelim svijetom rasuti. Nikad više onakvih vagarica niti onakvoga štimunga kao u Ljubuškom u vrijeme vaganja duhana; nikad više onakvoga dućana kao što je bio Halidov, niti onakvoga Halida; nikad više onakve pekare, kao što je Stankova bila, niti onakvoga kruha od kojeg bi cijeli grad znao zamirisati, a posebno naša ulica; nikad knjižare kao što je Munirina bila, gdje sam prvu knjigu kupio, mislim sabranoga Andrića; nikad više brijačnice kao što je Bećina bila, u kojoj se malo brijalo i šišalo, a malo o svemu i svačemu pričalo, a nikad više ni onakvoga Beće; nikad više slastičarne kao što je Hajrina bila, niti onakvoga Hajre, koga bi, zli jezici kažu, uhapsili svaki put kad bi mu meso u bureku pronašli, te zato nikad i nije robijao; nikad više onakvih trafika kakve su Mehina i Markova bile, niti onakvih trafikanata; niti ikad više onakve obućarske radnje, u kojoj su tri velika momka, pod debelim đozlucima, povazdan tucikala, jednim okom na kunduri, a drugim na prozoru, da im štagod zanimljivog vani ne bi promaklo... Eh, Ljubuški...
"Hoceš li doli?" - upita me pred ljeto, sad već prošlo, Natko, švedski Ljubušak, jedan od najvećih zaljubljenika u svoj zavičaj koje znam. "Šta je, šta se misliš?" nastavi on kad je vidio da oklijevam. "Znaš ono: uzmeš nalog, sidneš na n', pa se voziš..." Te me to njegovo podsjeti na tekst koji sam nekad davno, razmišljajući o zavičaju, napisao. Na nj me je, u Pobrišću, podsjetila i Hasija, sestra Keme Hrnjicevica, meni oduvijek jednog od najdražih Ljubušaka. Nju sretoh pred njihovom roditeljskom kućom, kad sam zadnji put bio u zavičaju. "I ja sam bila u Norveškoj", rece tad Hasija, "ali sam se davno vratila, i nisam se pokajala..." Došla Hasija iz Sarajeva, gdje sad živi, da malo uredi roditeljsku kuću. Eh, koja je to kuća nekad bila... Salko i Ðulba, Haso i Hasija, Kemo i Sula... Nekad puna kuća, a sad tu nikoga, sve se rasulo, neko na onaj svijet, neko ovim svijetom ko-zna-kud hodi... Da, Natkov "nalog", i "vozane na nemu"... A ta nekad zapisana priča ide otprilike ovako:
Ne znam, a ne znam ni koliko je moguće znati. Tek, idući tragom uspomene, i razmišljajući o svom jeziku i svojemu pisanju, počesto pomislim: Eh da mi je moć nekadašnjeg vozača autobusa i njegovog konduktera na liniji Ljubuški-Mostar, gdje uvijek je potražnja od ponude bila veća... Vozač je bio Salko zvani Crni, a kondukter Meho zvani Cojle, neka je mir njihovoj dobroj duši... Koja je to bože gungula bila! Svi bi nagrnuli na vrata a na vratima bi stajao on, moćni... "Mejo! Mejo! Mejo!" - cijelim bi gradom njegovo odzvanjalo ime... E da mi je u mom jeziku te moći, pa da kažem, onako kako je on znao reći: "Meja ga ne meja ne vele ti uć!" "Bola, Mejo, imam nalog!" I da, tad, moćno kažem, kao što bi on kazati znao: "Sidni na n' pa se vozaj!" Eh, da mi je te moći... Salko je bio iz Pobrišca, Meho s Crkvice, o čemu sam nekad pisao u knjizi "Zlatnik" što u Međugorju je (gdje bi onaj autobus na Tromeđi stao), kod Pere Buntica, u zadnjoj godini dvadesetoga stoljeca, objavljena. A je li se ondje "mejalo", i na nalog "sidalo", i na "nemu vozalo", nije mi poznato. A što se ne zna, ne mora značiti da toga nije bilo...
