Već danima se najavljuje posjet hrvatskog premijera Zorana Milanovića Bosni i Hercegovini. To će biti njegov prvi, službeni posjet BiH.
No, dok hrvatskog premijera Sarajevo dočekuje kao još jednog visokog političara dobrosusjedske zemlje, u Hercegovini se umjesto toga nastoji prikazati euforičnost i zbog činjenice da je to prvi, službeni posjet hrvatskog premijera BiH ali i Širokom Brijegu.
Iako službena hrvatska politika, kao uostalom i cjelokupni politički establišment, svakako treba imati više nego dobre odnose s službenim vrhom RH, iznenađujuća je i više nego licemjerna brzina "okretanja stranice", ponajprije hrvatskog vodstva, istog onog, koji je krajem godine dočekao tadašnju hrvatsku premijerku i predsjednicu Jadranku Kosor u njenom predizbornom pohodu na Mostar. Kosoričina vlast političke partnere nije tražila prvenstveno u službenom Sarajevu nego je navraćala u Mostar i bila puno bliža "hrvatskom nacionalnom korpusu".
Kosor je, također, morala pokleknuti i pred pritiscima Milanovićevog SDP-a te broj saborskih zastupnika iz dijaspore svesti sa smiješnu brojku 3. U tom kontekstu se mogu sagledati i izjave visokih dužnosnika iz oba bh HDZ-a da se "nadaju snažnijoj potpori službene SDP-ovske vlasti". Tko bi rekao da će najjače hrvatske stranke u BiH, tako brzo, očekivati potporu od "crvenih". Da će "crvenog" dovući u "čisti hrvatski" Široki? Bravo majstori! Široki je na putu da, po uzoru na Hrvatsku gdje je počela "detuđmanizacija", konačno doživi "dešuškanizaciju".
Kakvu jaču potporu Hrvatima u BiH može pružiti hrvatski SDP, veću nego im je dugogodišnje pružao HDZ kojeg se sada kukavički odriču? Kakvu potporu hrvatske perjanice očekuju od premijera kojeg su, sve donedavno, optuživali zbog dobrih odnosa s SDP-om BiH, priželjkujući izbornu pobjedu Jadranke Kosor, iako se znalo da je to bila unaprijed izgubljena bitka?
Što god da očekivali – zasigurno će ostati razočarani. Hrvatski premijer neće učiniti ništa više, a ni manje, nego što mu nalaže njegova dužnost premijera susjedne države. Milanović nije previše emotivno vezan ni za Hrvate u BiH, niti za BiH. Kod njega previše "ne pale" ni priče o braniteljima, a Hrvatska nešto previše nema ni love za "bacanje", pa tako ni za BiH.
Dobro će biti ako se ne bude, kao Ivo Josipović, do besvijesti ispričavao zbog hrvatske vojske na tlu BiH i obrane Bošnjaka i Hrvata u BiH. Toliko se hrvatski predsjednik ispričavao da je morao "uletiti" sam Sulejman Tihić i kazati: Ma dobro, da nije bilo hrvatske vojske ni mi se ne bi baš sjajno proveli od napada Srba. Jedino se bojim hoće li iz Hrvatske ikada više doći i jedna kuna kada nam Milanović vidi bolnicu na Bijelom brijegu, dok se njima u Hrvatskoj skoro 50 posto raspada? Hoće li dati nešto i za Sveučilište?
Ono jedino što može biti jača poveznica Hrvatske i BiH, pa tako i Hrvate u BiH, su jače ekonomske relacije. U prvom redu, Milanovića će zanimati mogućnost izvoza u BiH bez najavljenih poreza, zbog kojih bi Hrvatska mogla izgubiti milijune. Hoće li Hrvati u BiH lobirati za povlastice drugoj zemlji, kako to volimo kazati kraj vlastite domovine, "matičnoj državi", bez obzira što će BiH biti u "izvoznoj banani" prema Hrvatskoj već prvi trenutak ulaska RH u EU?
U svojoj političkoj nemoći, nesposobnosti i praznih džepova u svakom pogledu, ponižavajući je i odnos predsjednika hrvatskih stranaka u BiH prema Milanovićevom dolasku. U njegovoj posjeti, posebno posjeti Širokom Brijegu, najavljuje se značajna i slavodobitna (iako nije jasno zašto se to toliko potencira) simbolika. Sam Milanović izazvao je negodovanje Europske pučke stranke kao i Katoličke crkve u RH nastojanjem da progura promjenu zakona o istrazi zločina počinjenih tijekom komunizma, a na što Hrvatsku obvezuje Rezolucija Vijeća Europe. Ovim bi se tek osnovani Ured za pronalaženje , obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkog zločina dao "pod kapu" hrvatskom ministarstva za branitelje, što znači da će kontrolu nad istim imati izravno državna vlast.
Možda je u tome značaj Milanovićevog posjeta Hercegovini i Širokom Brijegu – mjestu koje upravo obilježava godišnjicu stradavanja franjevaca? Tko zna? Ili bi to mogao biti početak jedne druge političke priče, začetak nekog "hrvatskog" SDP-a, alternativi Lagumdžijinom?
No, koliko je god dobro što je hrvatski premijer i predsjednik SDP-a odlučio da jedan od prvih službenih posjeta bude upravo BiH, tako bi bilo dobro i da hrvatska politika, konačno i zauvijek, prestane (oprostite, ali nema boljeg, niti prikladnijeg izraza)podanički i lizati dupe "službenom Zagrebu". Prisjetimo se samo nekoliko tutorskih budalaština koje su Hrvati iz BiH "popušili" : kao riječi iz Biblije prihvaćena je zamisao nekadašnjeg premijera Sanadera o rascjepu dva HDZ-a. Čovjek je sve financirao. Potom, isto tako, s euforijom se govorilo o Ivinoj novoj zamisli i ponovnom ujedinjenju, a naši saborski zastupnici nevjerojatno gorljivo su branili Kosoricu oko smanjenja broja zastupnika dijaspore, njih samih, tvrdeći da je to za Hrvate iz BiH – dobro.
Dobro bi bilo da se, konačno, s nadom i prevelikim očekivanjima, prestane gledati na svaki mig "službenog Zagreba" oko "hrvatskog nacionalnog pitanja", kao što je i krajnje vrijeme za spoznaju da su Hrvati u BiH konstitutivan narod, a ne "hrvatska dijaspora", da se sami mogu i moraju izboriti za suvereno odlučivanje te da u "službenom Zagrebu" gledaju kvalitetnog političko-ekonomskog partnera, a ne Zubić-vilu. "Zagreb" zasigurno ne želi suradnju po starom modelu.
U suprotnom će biti najveći krivci za 17-godišnji etnocid vlastitog naroda.
