Zlatko Lagumdžija je za samo dvadeset mjeseci prešao dug put od političara "koji sve drži u šaci" do potrošenog političara "kojeg svi drže u šaci".
Kada je njegov SDP BiH ostvario relativnu pobjedu na općim listopadskim izborima (2010.), Lagumdžija se proglasio apsolutnim pobjednikom i krenuo u realizaciju plana prema kojem ni on ni partija mu ne bi imali relevantnog protivnika u opoziciji.
Otud SDA u koaliciji sa SDP-om (što je njima kao izbornim gubitnicima itekako odgovaralo) na entitetskom (a potom i na državnom) nivou, a SBB BiH u ulozi "prve rezerve", koja čeka svoj trenutak da "utrči u teren vlasti", a dotle se "zagrijava" čerečeći Lagumdžijine bošnjačke partnere.
Nakon ovakve postavke, uz zloupotrebu povjerenja međunarodne zajednice, bezobzirno je minimizirao hrvatsku izbornu volju i HDZ-ove, neustavno, "kaširao", zamjenjujući ih potpuno marginalnim HSP-om i Narodnom strankom Radom za boljitak.
Cijela priča svedena je na sljedeće-u ovakvom razigravanju SDP uvijek ima većinu u Vladi Federacije BiH, što ne bi bio slučaj da su umjesto HSP-a i NSRzB unutra HDZ-ovi, koji bi, bez sumnje, lako našli zajednički jezik sa SDA i Lagumdžiji zadali brojne probleme.
Nakon toga preostalo mu je jedino da istu stvar ponovi na državnom nivou, ali tu je naišao na "tvrdo" vezane "orlove i šahovnice", koji su spriječili još jedno "masakriranje" Dragana Čovića i Bože Ljubića.
HDZ-ovi su ušli u Savjet ministara, a Lagumdžija je rane "zalizao" pozicijom Ministra inozemnih poslova, nakon čega je cijelu SDP-ovu politiku sveo na zauzimanje fotelja, pražnjenje računa profitabilnih firmi kroz sumnjive poslove i ucjenjivanje SDA javnim petingom sa SBB-om. Istovremeno je tajno "ljubakao" i sa SNSD-om, vjerujući da će im iz naručja istisnuti HDZ-ove, u čemu se gadno prevario. Kao i u procjeni da će SDA mirno i ćutke prihvatiti višegodišnju ulogu "Friclove žrtve".
Sulejman Tihić&co strpljivo su čekali da nezajažljivi i nepromišljeni Lagumdžija, ponesen i zanesen lažnom slikom o vlastitoj veličini i opijen moći koju ostvaruje, naleti na neku od brojnih "srpsko-hrvatskih mina za BiH", a idelana prilika im se ukazala kada je pristao na državni proračun, koji je, najblaže rečeno, deprimirajući i ponižavajući.
Nakon toga su ga "mrtvi-hladni" optužili za izdaju. Nekako u isto vrijeme pala je i Lagumdžijina TV Bastilja, što je već bilo previše za samoproglašenog "gospodara života i smrti SDA", pa je, bez trunke razmišljanja (ova navika mu je već postala karakterna osobina), pokušao da uvede SBB na teren, a tihićevce pošalje "u svlačionicu" i na entitetskom i na državnom terenu. Kakav promašaj, jer se ispostavilo da je to nemoguća misija, usprkos činjenici da je Lagumdžija javno polizao sve što je popljuvao po HDZ-ovima.
Lagumdžijin neuspješni pokušaj rekonstrukcije Savjeta ministara BiH i Vlade Federacije BiH pokazao je nekoliko vrlo bitnih stvari: on i SDP više nemaju većinu ni u parlamentu FBiH, a posebno nemaju pojma o procedurama, jer su dozvolili da sva ključna mjesta u Federaciji BiH, koja mogu otvoriti promjenu vlasti, drže SDA, HSP i NSRzB.
Džaba njegovo puzanje pred Čovićem i ljubljenje ruke HDZ-ovima, kada nema dužnosnike koji mogu provesti njegove sulude političke vratolomije. SDA, kao i sve druge nacionalne stranke, odlično poznaju tehnologiju vlasti i birali su, sada se to vidi, isključivo mjesta koja ih u toj vlasti i ostavljaju, ma što činili njihovi partneri. Pokazalo se da je Lagumdžija, ma koliko bio "crven", još uvijek prezelen za "zelene".
I ne samo za njih, već i za HSP i Lijanoviće, koji su, zahvaljujući njegovom nevjerstvu, sada postali ključni politički faktor u Federaciji BiH, ne pristajući na samoubilački izlazak iz vlasti i predaju HDZ-ovima, iako im Lagumdžija svojim ponašanjem i djelovanjem otvoreno sugerira da je suicid za njih odličan politički put. Tako je "mudri" Zlatko došao u situaciju da SDA, HSP i NSRzB sada (kao od šale) mogu da SDP preglasavaju u Vladi FBiH.
Ako nema rekonstrukcije federalne vlade (uz javnu egzekuciju HSP i Lijanovića), onda nema ni promjena u Savjetu ministara, bio je jasan Čović, ostavljajući tri bošnjačke stranke (SDP BiH, SDA i SBB BiH) "na čekanju", dok on ne procijeni što će sa njima i da li će ih ili neće uvoditi/izbacivati u vlast i iz nje.
Sjajna pozicija, nema šta, a Čoviću je bošnjačke partije i njihovu sudbinu "na tacni" isporučio Lagumdžija. (Ima tu Božije pravde: Lagumdžija je umislio da može odlučivati u ime hrvatskih partija, a sada je doveden u situaciju da te stranke, i male i velike, drže njegovu sudbinu u svojim rukama).
Uz sve to, Čović, koji je veteran sudskih procesa u kojima je optužen (i nekoliko puta oslobađan) za kriminal i korupciju, nakon "balade" postade i principijelna politička vertikala, jer nije odstupio ni za jotu od stavova izrečenih u izbornoj noći. Može biti zadovoljan i Fahrudin Radončić, šef SBB, jer mu je stranka ušla u vlast u par županija, a uz to Lagumdžija "veže konja" i gdje mu on kaže, jer mora paziti da mu se ne izmakne i moćni vlasnik "Avaza" i prepusti ga "do koske" na milost i nemilost SDA, HDZ-ovima, HSP-u, Lijanovićima, SNSD-u, SDS-u... Kakav šlamperaj.
Jednostavnije rečeno, Lagumdžija je nakon listopadskih izbora pokušao silovati prvo HDZ-ove, pa SDA, pa SBB, pa Federaciju, pa državu..., da bi na kraju uspio jedino brutalno silovati sam sebe i SDP BiH.
Ključno pitanje na koje sada traži odgovor glasi: Postoji li netko u BiH spreman da pliva uz davljenika?!
