Često čujemo, pa i od odgovornih i ozbiljnih ljudi, i s uvaženih i visokih mjesta, kako nas neprestano zarobljava materijalizam, konzumerizam, postali smo potrošačko društvo i tako dalje.
Eh, sad, s obzirom na činjenicu da tamo gdje prevladava materija, na gubitku je duhovno, idejno, nije teško zaključiti da je materijalno u našem društvu, u Bosni i Hercegovini, istisnulo, potisnulo ono duhovno, idejno.
A društvo bez ideja, ili u "sumraku ideja", kako to nekoć, ne tako davno, jednim stihom svoje pjesme iskaza Branimir Štulić, osudilo je samo sebe na mržnju. Jer ako nema ideja za koje ili protiv kojih bismo ustali, onda nam ostaje da u lijenosti ili zavisti, mrzimo neke zamišljene neprijatelje ili sami sebe. Ili sve oko sebe. A barem smo u tome stručnjaci, književnici koji su pisali o mržnji dobivali su razne nagrade, pa i Nobelovu, filmadžije su ovjekovječile trenutke mržnje u antologijskim filmovima, a u narodu podosta poslovica koje govore o mržnji i zlobi prenose se s koljena na koljeno. Namrli nam praoci i pramatere naše duboko i snažno iskustvo i znanje o mržnji.
Ovih dana posebno je uočljiva politička mržnja – ona se redovno probudi pred izbore ili kakve važnije događaje, jer postaje motivacijsko sredstvo oligarhijama koje hine demokraciju. Na Zapadu, kažu neki, liberalizam je postao ideologija demokracije. Kod nas ovdje, ideologija demokracije ostaje neumrla želja za dokazivanjem vlastitog prava i utemeljenosti političke mržnje, koja postaje okvir za prepoznavanje, prvo onih drugačijih, političkih protivnika, političkih neprijatelja, pa onda i samih sebe, kad slabi kakvi jesmo spoznamo granice svoje nemoći. Onda i politička mržnja dobiva novu dimenziju, iliti "protegu", kako su nekoć davno pisali stari hrvatski pisci franjevci, među bosanskim brdima.
Politička mržnja je platforma kojom se koriste gotovo svi politički subjekti u našoj državi i domovini Bosni i Hercegovini. To je stanje svijesti u kojemu politički djeluje prosječan građanin, bez obzira na nacionalni, religijski ili kakav drugi socijalni identitet. Čast iznimkama, koje su uspijevaju izdignuti iznad toga, ali njihova snaga vidi se, točnije rečeno – ne vidi, na političkoj sceni i među onima koji kreiraju javno mišljenje i donose odluke. Određene stranke ne žele podržati neki prijedlog zakona ili kandidata za neku poziciju, samo zato jer su ga predložili oni iz druge, neprijateljske političke grupe. I uopće za njih nije važno, niti oni smatraju da je potrebno iole o tomu promišljati, činjenica da prijedlog dolazi iz neprijateljskog tabora, pokazuje da taj isti prijedlog nije vrijedan pažnje, a kamoli razborite potpore. Pa kad bi pojedinac unutar takve stranke ili grupacije i htio, ipso facto bi bio označen izdajnikom, prebjegom ili u najmanju ruku (š)pijunom dokazanih neprijatelja.
Naime, upravo to zadržavanje distance među političkim oligarhijama u velikoj mjeri omogućuje im manevarski prostor i metu za upiranje prstom, što god da pođe krivo u njihovim kvazi-političkim djelovanjima i paralelnim ekonomskim osiromašivanjima, slobodno bismo mogli reći, politički shizofrenoga glasačkoga tijela od kojega žive njihovi politički zavodnici.
Politička mržnja nema puno zajedničkoga s osobnom mržnjom. Ovih dana gledamo kako višegodišnji suparnici, npr. HDZ i SDP, djeluju sinhrono i simfonično, kao i SDA i SDS u trenutnoj akciji skidanja istaknutih predstavnika zajedničkih političkih neprijatelja, primjerice u državnom parlamentu. Dojučerašnja politička mržnja našla je novi cilj, novi teren, novu žrtvu, i vjerojatno će se kad-tad vratiti na mjesto s kojeg je započela svoj život. Ipak, ima nekih naznaka dugotrajnosti političke mržnje, u slučajevima kada se neizvjesnost vlastitog identiteta i vlastite budućnosti veže za nešto što ostaje izvan našega domašaja, onda preostaje snažno djelovanje dugotrajne i nagrizajuće političke mržnje. Recimo da Palestinci politički mrze cionistički izraelski režim, recimo da Izrealci politički mrze iransku politiku, recimo da radikalne islamističke skupine diljem svijeta politički mrze ekspanzionističku američku politiku, i tako dalje. Zašto bi bio problem prepoznati i priznati da i kod nas postoje, dapače da su koliko evidentni toliko i dominantni, koncepti i programi političkih grupa, koji su odraz političke mržnje?
Primjerice, kod velikog broja Hrvata u Bosni i Hercegovini događa se, nažalost, politička mržnja prema samoj državi Bosni i Hercegovini. I svemu što nosi obilježje Bosne i Hercegovine. Takvu stvarnost simbolizira sintagma "političko Sarajevo", a u praksi se često izjednačava s bošnjačkim političkim oligarhijama. Ta politička mržnja prema državi Bosni i Hercegovini rezultat je kako ideologizirane pozicije naturene iz "političkoga Zagreba" početkom devedeesetih, tako i kasnije brojnih postupaka sarajevskih vlasti, u kojima su nerijetko sudjelovali upravo predstavnici "stožerne stranke" Hrvata, možda više nego li predstavnici bošnjačkih ili međunarodnih struktura, kojima je dolijevano ulje na vatru. Zapravo, mogao se nerijetko steći dojam koji potvrđuje tezu o tzv. "nužnoj političkoj distanci", koju su bez iznimke držali svi ključni politički akteri, kao uvjetu opstanka političkih nakaznosti, i okviru za prepoznavanje u slikama političke mržnje.
Interesantno, ovih dana je predsjednik HDZ iz Republike Hrvatske, gosp. Tomislav Karamarko, na nekom predizbornom skupu u Orašju izjavio da on smatra da je, parafraziram "Bosna i Hercegovina i naša domovina" i da nam je drugi nemaju pravo oduzimati, ili nešto slično. Iako zna zašto je ovo izjavio u Orašju i ne bi, siguran sam, tako lako ovako nešto izjavio u Širokom Brijegu, Karamarko je izgovorio politički najzdraviju rečenicu koju bi kao mantru morali ponavljati svi hrvatski političari u Bosni i Hercegovini. Ako ne zbog uvjerenja da je tome doista tako, a ono zbog stvaranje jedine moguće političke perspektive u kojoj se pozicija Hrvata i svih ostalih naroda i građana može dovesti u civiliziranu, građansku razinu, u kojoj su prava svakog pojedinca, pa onda i svakoga kolektiva, temeljno osigurana i provediva.
Odgovor na mržnju, pa i ovu političku, trebao bi biti ljubav. Međutim, kako u politici ljubavi nema, pogotovo kod nas na Balkanu, neki ju pokušavaju nadomjestiti, ili čak i kupiti. A kupovanje ljubavi se u našim krajevima od davnina zove prostitucija, odnosno kurvaluk. Pa odavno ljudi kod nas govore, s oproštenjem, neka začepe uši oni osjetljivi i tankoćutni, "politika je kurva". Odnosno prostitutka. Omiljena je to uzrečica, po mom osobnom uvjerenju nastala u kasnim noćnim satima u zadimljenim komitetskim budžacima, tamo šezdesetih godina prošloga stoljeća, kad je trebalo osmisliti subverzivnu, učinkovitu i primjenjivu parolu koja bi otupila oštricu tadašnjih revolucionara, čuvenih šezdesetosmaša. Prepričava se da su tamo negdje krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća, na pripremi nekoga od partijskih kongresa, sad već obojica pokojni, drug Stipe Šuvar i drug Slobo Milošević, kao samoistaknuti lideri nacionalnih struja, hrvatske i srpske, unutar jedinstvene partije pili kavu i razgovarali o nekim svakodnevnim stvarima. Htijući naglasiti da postoji perspektiva i izvan ove političke, Šuvar je navodno kazao: "Ma pusti, Slobo, politika je ionako kurva", na što mu Slobo nije ostao dužan i odmah oštro odgovorio: "E, pa druže Stipe, da znaš da nije samo Politika nego je i Vjesnik kurva".
I uglavnom su boljševički ideolozi uspjeli, doduše prvenstveno kod radničke, proleterske klase, koji ionako nisu imali vremena baviti se krupnim političkim pitanjima, ta morali su izgrađivati i obnavljati porušenu zemlju i narušeno društvo. Ali, nekako se ne mogu oteti dojmu, da se unatoč svim ideološkim i idejnim razlikama, tada u zraku osjećalo puno manje političke mržnje nego danas. Jer danas ljudi ne rade i imaju vremena za politiku. To je barem jednostavno – ili radiš ili se baviš politikom. A politika je privlačna, čini se otmjena, baš kao svaka kurva. Iako nakon ulaska u politiku, mnogi osjete razočaranje. Politička, kao i svaka druga prostitucija, vrijedi samo onoliko koliko se plati.
Na koncu, većina ovih predizbornih parola pokazuje da su im autori bez ideja. Optuživanja i pljuvanja odrednica su probuđene političke mržnje. Ipak, ne mogu da ne izdvojim neke, poput onih koji nam se rugaju za naše pare. E, to je već nešto što sliči na ideju. Doduše, ne baš svi, ali velika većina političkih struktura mogli bi umjesto svojih politika reklamirati svoje ideologe, koji bi skupim populizmom (ne jeftinim, to nikako!) odjeveni u kakvo radničko odijelo, odašiljali poruku: "Kupuj glasove! Kupuj od sirotinje!"
