Svi Sveti i Dan mrtvih, potiču čovjeka da razmišlja o svojim mrtvima, o smrti, o grobljima, kudikamo više nego drugim danima u godini kada je zauzet svakidašnjim životnim problemima, brigom, borbom za golu egzistenciju i preživljvanje.
Takvo razmišljanje uvijek me obuzimlje kada se nađem na brljičkom groblju, tako i ove godine na Svi Svete kada sam poslije Mise ostao da napravim nekoliko fotografija za naš portal (koje su u prilogu). Mogući razlog je vjerojatno što su tu sahranjeni moji najmiliji ili zato što to groblje smatram jednim od najljepših u široj okolici, ako se za groblje uopće može reći najljepše, jer tu umrli počivaju doslovce u miru i hladovini, kako se uobičava reći. Tu pila nije dokončala hladovinu i ostala su autohtona stabla drveća koja rastu u našem kraju. Ostala groblja u našoj okolini ogoljena su do temelja i na njima nema nikakve hladovine. Drugi razlog je što Brljičani uredno održavaju svoje groblje i za Svi Svete posebno lijepo okite grobove.
Kada je napravljeno brljičko groblje?
Povratkom Brljičana iz I. svjetskog rata, kojih nije bio mali broj, počele su aktivnosti oko izgradnje groblja za Brljicu. Župnik vitinske župe fra Serafin Dodig podupirao je tu ideju. Tražila se lokaciji i darovatelj zemlje. Te muke prikratio je Stojan Boras (1877-1931) i žena mu Delfa rođena Kraljević koji darovaše zemlju za novo groblje. Stojan i Delfa nisu imali potomaka. Te 1919.godine kada su otpočeli radovi na obziđivanju (suhozidom) groblja promjenio se i župnik u Vitini, došao je fra Augustin Matić. I fra Augustin je podržao ideju tako da nije bilo nikakvih problema da se radovi završe u toj godini. Kasnije se groblje širilo nekoliko puta: kada je rađen betonski zid, pri izradi crkvice, spomenika, WC-a, čatrnje, kao i prostora za parking ispred groblja. Vlasnici su bez nadoknade uvijek ustupali potrebno zemljište.
Prema kazivanju starijih Brljičana groblje je stavljeno u funkciju 1920.god. ali precizniji podatak bi bio 31. 12. 1919. godine, tada je sahranjena Manda Boras (1842-1919) rođ. Mišetić-Tomas, žena Grge, od kojih su potomci: Tonkići, Čolići i Prešići Prvi grobovi su bili na dijelu gdje je bilo mekše kopati, a to je oko Kabarića grobnice. Trebalo je nekoliko godina da groblje saživi za sve Brljičane, ponekad iz opravdanih razloga, ako je netko od supružnika sahranjen u vitinskom groblju tada bi se i drugi supružnik tamo nosio. Brkići su se po doseljenju sahranjivali u Grljevićima a Vuletići na Gavranovom groblju, ali kasnije prelaze i oni na brljičko groblje.
Sada se postavlja logično pitanje a gdje su se sahranjivali Brljičani prije?
Po pričanju starih ljudi prvo groblje je bilo na Mladima, ali nitko nezna pokazati ni jedan grob svojih starijih ili mjesto gdje su sahranjeni. Kasnije se otvorilo Vitinsko groblje i Brljičani su se sahranjivali na njemu. Siromaštvo, nepismenost, slabo razvijen kult poštivanja grobova, utjecaj orijentalne kulture su razlozi zašto nemamo danas obilježen grob stariji od 120 godina ni za jednu osobu koja je živila na prostoru Brljice. Jedan jedini obilježeni brljički grob u Vitinskom groblju je grob Ivana Borasa - Skokušića iz 1892.god. Tu je kasnije sahranjena mu i žena 1922.god., a po spomeniku kojega je podigao njihov sin fra Jerko ispada da je tu sahranjen i fra Joakim 1910.god., u što neki dvoume.
Srećom na brljičkom groblju ima dosta lijepih spomenika i od kvalitetnog materijala, pa se nadati da će naši potomci imati više sreće da znaju gdje su im sahranjeni preci.
