Nastavnica sam. Dobra ili loša to mogu procijeniti moji učenici, bivši i sadašnji. Mislim da od sviju njih barem imam poštovanje jer bi bilo kakve druge osjećaje bilo naivno očekivati. Radim u osnovnoj školi već gotovo 15 godina, a danas je bio prvi put, u mom radnom vjeku, da sam prije ulaska u učionicu osjećala strah. Strah da bi me djeca mogla pitati nešto o štrajku i još veći strah da se neću moći suzdržati i da ću im reći istinu.
A kakva je istina? Istina je da sam ovaj ponedjeljak po prvi put u mom životu poželjela živjeti negdje drugdje, a mislim da je iste misli imao i veliki broj mojih kolega i kolegica nakon što smo čuli presudu Općinskog suda u Širokom Brijegu. Rekla bih im da bi bilo jako glupo ako se netko od njih odluči za zvanje učitelja jer bi se u tom slučaju unaprijed osudili na ropstvo i na činjenicu da će biti popljuvani. Rekla bih im čak i da se učenje previše ne isplati u ovoj zemlji jer šlag ionako pokupi šačica polupismenih, korumpiranih skorojevića. Još bi dosta toga rekla, ali srećom nitko me nije ništa pitao.
Nitko nije pitao jer mi smo narod koji ne pita, koji šuti i radi, koji vječito slavi lopove, koji pljuje i ocrnjuje radnike, koji anonimno komentira, koji se ni protiv čega ne buni, koji djecu uči istome i tako u nedogled.
Krivi smo i mi nastavnici. I mi smo dio tog mentaliteta. One koji nas smatraju lijenčinama i bezveznjakovićima nikada nismo ni pokušali demantirati. Nikada nismo nikome rekli da imamo taj "strašno dugi odmor" jer nam tako određuje netko drugi, da godinama sami izrađujemo planove i programe, prilagođavamo udžbenike bez ikakve pomoći savjetnika i mentora, da se ne možemo stručno usavršavati jer takvih usavršavanja u našoj županiji nema, da uglavnom sami financiramo sva dodatna sredstva za rad, da se za veliki broj djece brinemo više nego njihovi roditelji. Optužuju nas da idemo na besplatne ekskurzije s djecom. Evo ja bih baš voljela vidjeti roditelja kojem bi putovanje s tridesetero tuđe djece, za koje ste odgovorni, bilo užitak. Optužuju nas da ne znamo raditi. Pa provjeru učitelja za prijem u radni odnos ne obavljaju nastavnici. I mi smo svjesni da među nama ima korova. Optužuju nas za još mnogo toga. Ovih dana mi se čini da smo za sve krivi. Za korupciju, nerad, neobrazovanost, neisplaćene plaće kod privatnika…
Ne pišem ovo jer tražim sažaljenje ili da se nekom pravdam. Pišem jer sam ponosna na svoj posao. Pišem jer sam danas pred ulazak u učionicu svjesno odlučila lagati djeci koju učim i ako budu pitali ipak im reći:
Ne dajte se otjerati!
Ne dajte da vas učine nepismenim ovcama!
Ne gubite nadu jer ničija nije gorjela do zore!
Čitajte, učite, radite!
Nepismenim ljudima je najlakše vladati, nemojte im olakšavati posao!
