Više nego dobar povod za razgovor s arhitektom i sveučilišnim profesorom, gosp. Jaroslavom Vego je vijest koja je odjeknula ne samo u stručnim krugovima u Bosni i Hercegovini nego i u širem regionalnom okruženju – arhitektonski projekt obiteljskog imanja u Hercegovini, općina Ljubuški, koji je predstavljao Bosnu i Hercegovinu na međunarodnoj graditeljskoj pozornici, osvojio je prvo mjesto u kategoriji "Stambene građevine".
Profesore, sjajna vijest?!
"U pravu ste, dijelim Vaše zadovoljstvo u cijelosti. Radostan sam prije svega zbog činjenice da se i kod nas, s vremena na vrijeme, događa dobra arhitektura, što je, evo, u ovom slučaju doživjelo i svoje priznanje na globalnoj razini."
O čemu je riječ; možete li iznijeti potankosti vezane za ovaj projekt?
"Priča o ovome projektu koliko je jednostavna toliko je i poučna u smislu demonstracije jedne dobre, ne samo kulture stanovanja, nego i s tim u svezi i jednako zdravog pristupa kulturi življenja. Naime, riječ je o obiteljskom imanju Stanić, smještenom u mjestu Bijača kod Ljubuškog. Investitor ovoga lijepog kompleksa osoba je širokog svjetonazora, bogatog životnog iskustva stečenog diljem europskih meridijana, osoba neopterećena negativnim recidivima današnjeg, po tržišnim mjerilima uređenog svijeta. Pored toga, bolje kazano – iznad svega posvećenost svojoj brojnoj obitelji, poštivanje tradicijskih vrijednosti i snažno prisutna sentimentalna dimenzija vezanosti za rodni kraj vlasnika imanja, značila je u ovome slučaju izvrstan temelj za dobar početak projekta."
"Time je priča o razvoju projekta imala i svoj uspješan nastavak. Za gradnju imanja odabrana je lokacija koja se, iz trendovskog kuta promatrano, i nije doimala osobito atraktivno – osamljeni, brežuljkasti kraj tipične hercegovačke morfologije, daleko od naseljenog mjesta i još dalje od mora, bez elementarne infrastrukture, uz to i skromno kultiviran. U tome se i ogleda veličina mudrosti u pristupu kulturi življenja onoga koji je, odlučujući se za ovakvu lokaciju, imao u tome trenutku viziju i hrabrost vidjeti svoju obitelj kako boravi na tim brdima, u kamenjaru, daleko od velegradskog asfalta i wireless okruženja."
Početak Vaše priče zvuči pomalo idealistički, skoro pa anakrono; u svakom slučaju teško je, u današnjem vremenu, prihvatiti tezu kako je uputno da netko, tko nema financijskih ograničenja, za gradnju ili kupnju obiteljske kuće za odmor ne odabere neku, kako ste kazali – trendovsku lokaciju, primjerice negdje na morskoj obali…?
"Umjesto odgovora možda je uputno pokušati interpretirati jednostavnu i, rekao bih, snažnu misao vlasnika imanja koji ovakav svoj pristup u odabiru lokacije objašnjava željom da svojoj djeci, koja su odrastala po europskim gradovima konzumirajući industrijski proizvedenu hranu, ponudi i alternativu – domaće voće i povrće uzgojeno u svome vrtu i boravak u prirodnom okruženju na lokaciji gdje se susreću Mediteran i njegovo zaleđe, daleko od krcatosti obalnog pojasa. Povrh toga, ovo je imanje vidio kao priliku pružiti svojoj obitelji potrebnu protutežu manjkavostima suvremenog načina života, toliko ovisnog o tehnologiji."
"Na koncu, postavljam pitanje – zar nije odabir upravo ove lokacije od strane nekoga koji je upoznao sve danosti suvremenih europskih destinacija i kome nije bilo problem odlučiti se za neku od njih, nije i dobra lekcija svima nama koji ovdje živimo opterećeni uvjerenjem o minornosti rodne grude…?"
Zahvaljujem Vam za ovaj komentar; molim Vas nastavite priču o nagrađenom projektu.
"Da, slijedilo je još nekoliko logičnih koraka kojima je investitor pokazao svoju visoku zrelost; projektiranje imanja povjerio je iskusnom arhitektonskom tandemu, a izvođenje lokalnim tvrtkama i majstorima. Kao i svaki projekt koji ima svoju specifičnu težinu, tako je i izgradnja ovoga kompleksa potrajala nekoliko godina, i dan-danas traje."
"Kompleks ima nekoliko građevina; na nekih tri do četiri hektara izvedeni su obiteljska kuća, kuća za goste, kuća za domara, gospodarski objekt, voćnjak, povrtnjak, vinograd, maslinik, te sportski i rekreacijski tereni. Ambijentalnost cijelog kompleksa oslanja se na tradiciju hercegovačkog sela, na memoriju mjesta i izvornost materijala od kojih je sagrađen. Primijenjeni arhitektonski jezik je minimalistički pročišćen i snažan je u svome izrazu. Prepoznatljiv je racionalistički vokabular primarnih formi i volumena u dijalogu s tradicijom regije. Uspješno se razmatra korištenje lokalnih materijala, te optimalno postavljanje građevina u odnosu na dominantne vjetrove i prirodnu svjetlost."
Ambijentalne i arhitektonske vrijednosti kompleksa koje ste naveli su prepoznate od strane stručne javnosti; bili ste članom Povjerenstva koje je ocjenjivalo arhitektonska ostvarenja u Bosni i Hercegovini ?
"U svojstvu člana Povjerenstva bilo mi je zadovoljstvo surađivati sa uvaženim kolegama sa sarajevskog i banjolučkog Univerziteta; zadovoljstvo je tim više što je projekt ovoga obiteljskog imanja dobio jednodušnu visoku ocjenu članova Povjerenstva. Bilo je to zasluženo priznanje za ovu arhitektonsku realizaciju – projekt je dobio prvu nagradu u konkurenciji natječaja Graditeljske nagrade CEMEX za Bosnu i Hercegovinu za 2012. u kategoriji "Stambene građevine", što mu je dalo za pravo sudjelovati na ovogodišnjem 21. međunarodnom natjecanju CEMEX Building Award u Meksiku.
U pitanju je nagrada koja se dodjeljuje najuspješnijim svjetskim projektima u kategorijama stambene građevine, javne i poslovne građevine te infrastrukturne građevine, dok se posebne nagrade dodjeljuju i projektima koji poštuju načela održive gradnje te dostupnosti građevina osobama s posebnim potrebama."
"I tu se dogodio potpun uspjeh – u ovogodišnjoj konkurenciji 634 projekata iz cijelog svijeta, projekt za obiteljsko imanje Stanić je dobio prvo mjesto u kategoriji "Stambene građevine" za 2012. godinu. Pored toga, držeći kako ovaj projekt pokazuje posebne značajke i promovira principe održive gradnje, međunarodni ocjenjivački odbor dodijelio mu je i treće mjesto u posebnoj kategoriji "Održiva gradnja"."
"Cijenim kako je ovakvo priznanje snažan impuls razvoju naše arhitekture i graditeljstva, na neki način i poticaj i potpora našim graditeljima i stvaraocima i u ovim teškim vremenima krize."
Profesore, kada spominjete ova sumorna vremena, razgovor na ovu temu ne možemo zaključiti bez jednoga pitanja koje se samo po sebi nameće: čini li se, ipak, da je primjer projekta obiteljskog imanja Stanić samo jedna rijetka svijetla točka u moru realno loše poslijeratne arhitekture?
"Koliko god Vaše pitanje u jednoj mjeri baca sjenku na zadovoljstvo koje nam je podario laureat, projekt obiteljskog imanja Stanić, postavili ste ga s punim pravom. Ozbiljan odgovor na njega traži puno više prostora i vremena nego li je ovaj naš današnji razgovor. Mojim studentima, mladim ljudima koji jasno razaznaju takove negativne trendove u našoj stručnoj praksi, to pitanje komentiram kako su arhitektura i urbanizam uvijek, ama baš uvijek kroz povijest bili vjeran odraz stanja u društvu."
"Kada je neka društvena zajednica prolazila kroz svoja kvalitetna povijesna razdoblja, to je značilo kako ta zajednica ima iza sebe desetine, možda i stotine godina utrošenih na uspostavljanje sustava vrijednosti na svim poljima koji toj zajednici daju atribute civilizirane sredine. Takvo, pozitivno i propulzivno stanje u društvu koje je uživalo gospodarsku stabilnost, bilo institucionalno kapacitirano, imalo uspostavljen društveni red i poštivalo sustav vrijednosti, pružalo je mogućnost za kvalitetnu kulturnu nadgradnju, što je značilo i povoljni okvir za uravnotežen razvoj i na području urbanizma i arhitekture."
"Time je takvo stanje društva ostajalo zapisano u fizičkoj strukturi prostora na kojem ta zajednica obitava. Ne treba nam daleko ići u potrazi za dobrim primjerima; osvrnimo se samo na bližu povijest i našu urbanu baštinu nastalu za austrougarske uprave Bosnom i Hercegovinom."
"Jednako tako su u prostoru registrirana i loša vremena kroz koja je ta ista zajednica prolazila; analogija sa aktualnim stanjem u graditeljstvu kod nas danas, što ste apostrofirali u Vašem pitanju, je izvjesna. Jasno, još nas bole ratne i poratne rane; međutim, ne treba od stabla ne vidjeti šumu. Naime, za razliku od doba rata, mi danas imamo svojevrstan urbicid suicidne naravi koji se danas zbiva na tragu aktualnog procesa tranzicije, gdje Kapital bezobzirno guta sve one vrijednosti koje smo čuvali i njegovali na našem prostoru kroz decenije. Paradoks je da to zlo, uništavanje i devastiranje prostora činimo sami sebi."
"I to ostaje zapisano u izgrađenoj strukturi prostora u kojem živimo, kao svjedok i pečat vremena koje danas prolazimo."
