Naš je politički ustroj na tri ili četiri terase toliko konfuzan, kompliciran, izgužvan, izmiješan s vjerskim, nacionalnim, regionalnim, interesnim, nogometnim, rodbinskim, malograđanskim, seoskim, pa još dodatno začinjen europskim fraziranjem i američkim fazoniranjem, da bi čak i profesionalni revolucionar s iskustvom dizanja revolucija u bar deset zemalja svijeta ovdje čitavo dotadašnje iskustvo i svu teoriju revolucije morao baciti u potok.
Kad god do nas dođe vijest o kakvim prosvjedima, neredima, obaranjima vlasti, arapskim proljećima i sličnim smjenama političkih godišnjih doba u nekim bližim i daljim državama, mnogo se ljudi ovdje upita: Kako se tamo dižu, a kod nas nitko ni da mrdne? Tada krenu lamentacije o našoj apatiji, trpeljivosti i koječemu sličnom, krenu pljuvanja po mlađoj, poglavito studentskoj populaciji i uspoređivanje iste sa stadom stoke. Stariji mlađima govore ( i pri tom uglavnom lažu) kako je u njihovo vrijeme to bila sasvim druga priča i kako današnja generacija nije ni za što drugo nego da se pokrije po ušima i trpi. I da pije one svoje KAVE po čitav dan! Taj skromni napitak postao je tako, ni kriv ni dužan, sinonim za domaću apatiju, a s vremenom i glavni krivac što se ne mičemo s mrtvog mjesta.
Da, istina je, dižu se ljudi i u zemljama za koje smo do sad mislili da tamo svi od rođenja, gotovo genetski kodirano, samo šute i trpe. Istina je i to da u nas toga nema. Naravno, uvijek ostaje pitanje svih pitanja, dižu li se oni tamo spontano – ili ih, pak, netko sa strane, po stalno istoj matrici, okuplja i usmjerava? Tko god misli da se revolucije lako dižu, a pogotovo onaj koji misli da se one događaju spontano, grdno se prevario. Naravno, ne želim relativizirati do krajnjih granica, ali dovoljno ste pametni da neke stvari već i sami odavno zaključite.
Ovih dana je Bugarska "in", tamo pade Vlada zbog, kažu, skupe struje. Opet se javili Grci, ljudi izlaze na ulice, nezadovoljni politikom štednje. Opet čekamo Španjolce. A i Portugalci bi mogli, čim Porto i Benfica razriješe ovu mrtvu utrku za prvaka. Samo kod nas, reći će neki, poskupi struja, poskupi benzin, poskupi kruh, a bome poskupe i cigarete, pa nitko ništa.
Ma, lako je Bugarima. Lako je i Grcima. Lako je i Španjolcima. Možete se vi smijati koliko god hoćete, možete ismijavati apatiju i manjak revolucionarnog živca u naših ljudi, ali nije lako biti revolucionar u Bosni i Hercegovini. Velim, lako je Bugarima, njima poskupi struja, oni napadnu premijera. Čitava država ima jednu vladu. Otud i ostavka premijera! Nije se imao na koga vaditi. Nema Bugarska Republiku Srpsku, pa da premijer kaže – Dodik je kriv, on nam je blokirao, zbog njega je, a ne zbog mene, ovo ovako! Nema bugarski premijer svoju Federaciju BiH, pa da kaže kako je složeno stanje u Federaciji usporilo reforme i poskupilo struju. Nema bugarski premijer neriješena nacionalna pitanja, preglasavanja, neprovedenu odluku Sejdić-Finci, nema jadan u koga da upre prstom da mu je kriv, nema čime zamazati oči javnosti. Nema ni javni TV kanal na hrvatskom jeziku (dobro, ako ćemo pošteno, nemamo ga ni mi). Nema jadni Bugarin Borisov ni Mostar. Džaba mu svi oni Plovdivi, Blagoevgradi i Varne, ne može preko njih skrenuti pozornost javnosti sa poskupljenja struje. Jadni bugarski premijer na odlasku, gospodin Borisov, on je imao samo svoju vladu i tako je stisnut uza zid.
Lako je u Bugarskoj dizati ustanak i ići pred skupštinu. Točno znaš tko ti je kriv i gdje je zgrada pred kojom se treba prosvjedovati. Kad znaš tko je kriv, lakše se i dignuti, izaći na ulicu, uzeti transparent i uzvikivati parole. Lako je biti bugarski ili grčki ulični revolucionar, kad je sve jasno k'o dan. Znaš tko je na vlasti i da je taj na vlasti jedini krivac. Sasvim dovoljno za revoluciju. Imaš silu akcije, jasnu i definiranu, a sjećamo se iz udžbenika "FIZIKA za 8. razred", kada god imamo takvu silu akcije, imamo i silu reakcije.
U nas je, pak, druga stvar. Kako dizati revoluciju kad niti ne znaš tko su oni koje treba skinuti s vlasti? Kako ne znamo, pitate se? Znate li tko je na vlasti? Jeste li sigurni? Da vam pomognem, u nas su na vlasti uvijek ONI. I ti ONI su krivi! U nedostatku boljeg i, prije svega, jasnijeg, egzaktnijeg objašnjenja – oni su uvijek ONI. Dobro, ali koji ONI i u kojoj VLASTI? Što je naša sila akcije, što nas to tlači? Na prvi pogled izgleda lako, nema odakle te ovdje ne tlače, ali kada zaroniš u naše političke, organizacijske i institucionalne dubioze, dođeš do spoznaje da zapravo nije sporna omladina, ona želju ima, kao što žečju za boljim ima sav normalan svijet. No, dođeš i do toga da je naš politički ustroj na tri ili četiri terase toliko konfuzan, kompliciran, izgužvan, izmiješan s vjerskim, nacionalnim, regionalnim, interesnim, nogometnim, rodbinskim, malograđanskim, seoskim, pa još dodatno začinjen europskim fraziranjem i američkim fazoniranjem, da bi čak i profesionalni revolucionar s iskustvom dizanja revolucija u bar deset zemalja svijeta ovdje čitavo dotadašnje iskustvo i svu teoriju revolucije morao baciti u potok. Jadan, ne bi znao pred koju zgradu i pred koju Vladu izaći, na koju ulicu iznijeti transparent. Dobro bi bilo ako bi se mentalno zdrav vratio u postojbinu.
Uostalom, zamislimo, za početak, mladog čovjeka u BiH, potpuno nebitno kojem konstitutivnom narodu pripada i kojim jezikom govori, ali zamislimo da ima revolucionarni živac u sebi, kao svaki normalan mlad čovjek, i dosta mu je da gleda roditelje kako jedva krpe kraj s krajem, sestru koja s dva fakulteta nema posla već deset godina, ekipu iz kvarta kako propada u drogi i beznađu. dosta mu je sve manjih izgleda da nađe posao "bez štele", od toga kupi stan i auto, oženi se i osigura nekakvu budućnost. I on jednog jutra ustane, pogleda se u ogledalo i kaže sebi : "Ovako više ne ide! Od sada se zoveš Che, narednih dana okupljaš svoje istomišljenike u nukleus buduće revolucionarne borbe i šireći impuls od čovjeka do čovjeka, dižeš zemlju na noge!"
Nakon toga, on žurno otrči na kavu s prijateljima, iznese im svoje viđenje aktualnog trenutka i objasni kako ovako više ne može, kako im je budućnost siva i kako će uskoro doći do točke bez povratka, nakon koje će samo biti crna, tako da je krajnje vrijeme da se nešto poduzme! Prijatelji, sličnih predispozicija i u sličnoj situaciji kao i on, brzo se slože i pozovu još po jednu kavu, jer će kovanje plana zahtijevati dodatno vrijeme i, još važnije, dodatnu koncentraciju. Naš junak se utom protegne i sa susjednog stola uzme ponudu iz kladionice, okrene je naopako, na onaj dio gdje je čist list papira, izvadi olovku i krene skicirati plan. "Glavno je skinuti OVE s VLASTI!", kaže on prijateljima i krene crtati shemu. Oni ga pomno promatraju, udubljeni u prvu zajedničku revolucionarnu akciju. Uzbuđeni. Konačno se osjećaju da nešto vrijede!
Nakon otprilike sat vremena svi skupa polako shvaćaju da stvar nije baš tako lagana kao što se činilo na prvi mah, jer su, očito, kod nas mnoge razine vlasti, pa ako kreneš skidati OVE s vlasti, onda to treba uraditi u najmanje tri navrata. I još, ne možeš sam, moraš računati na one što navijaju za suparnički nogometni klub i što se mole drugom Bogu. A s njima baš i ne ide lako. Zadnji put su završili u tučnjavi.
Nedugo zatim, polako im se otkriva da su sve stranke nekako u isto vrijeme i vlast i opozicija, tražeći pravedne među njima, izolirajući tako nepravedne s kojima se revolucija treba obračunati, shvaćaju polako kako su sve stranke, ovisno od dana u tjednu, u isto vrijeme i krivci, ali i žrtve. Ili barem tako izgleda u novinama.
Onda shvaćaju da zapravo ovdje i nema oporbe, i da su zapravo svi u vlasti, ali da neki opet tvrde da nisu, jer ih ovi drugi preglasavaju ili im rade iza leđa. Zaprepašteno, potom, naši mladi junaci spoznaju da u BiH nema na jednoj strani lijevih, a na drugoj desnih, nego da su ovdje svi na gomili skupa, a tamo su odvojeno, ali kad su odvojeno, onda su u koaliciji s ovima s kojima nisu skupa ovdje. I nekako im se doima da svi tvrde da su ugroženi. Svi od svih.
"Hajde da onda barem napravimo plan da odemo pred zgradu Parlamenta, da od nečega počnemo!", veli naš Che. Ali, onda ga kolega upravo šokira informacijom da se u nas u Parlamentu ionako ništa ne rješava, već se to uglavnom radi po restoranima ili kafićima. "Parlament je više, onako, kao predstava, tamo spavaju, igraju pasijansa na laptopu, kopaju nos.."
U tom trenutku im dođe da jednostavno naruče po pivu, da presjeku, malo razbistre mozak, ali shvaćaju da nemaju dovoljno novca. I onda naruče još po jednu kavu. Imaju taman toliko. Dok čekaju kavu, ne razmišljaju o revoluciji, malo gledaju novine. Puše. Jedan pokušava iz novina doznati tko je zapravo parlamentarna većina i tko je Vlada, ali mu ne ide, jer je sve tako prokleto zamršeno. Do neki dan mu se činilo da je sve pohvatao, ali mu se opet sve zamutilo. Onda je došao do nekog teksta o ustavnosti odluka, u kojem su neki osporavali, a neki odobravali. I dalje mu nije jasno koji su zapravo tu na vlasti, a koji bi htjeli biti na vlasti. "Ma jebem ja svima njima mater!", baca novine i pita ostale što da se radi, jer već je pomalo dosadilo sjediti na istoj stolici.
Naš junak Che (možete ga zvati i komandir Šamil, ako vam je draže) nije čitao novine, nego onu ponudu kladionice. Odlučio je malo odmoriti nakon što ga je prijatelj koji sjedi do njega zamolio da mu objasni kako su stranke koje su faktički ratovale jedna protiv druge u pravom ratu, gdje se ubijalo i silovalo, skoro stalno skupa u vlasti. Nije mu znao objasniti ni to kako su takve skupa na jednoj razini vlasti, a nisu skupa i svađaju se na mrtvo ime na drugoj razini vlasti. "I kako mogu kod nas koalirati krajnje lijevi s krajnje desnima, zar nema nepobitne razlike u ideologijama?"
Dok je uzdisao, pomalo umoran od sve ove revolucije, ugledao je fin koeficijent na Litex Lovech. "Ma, lako je Bugarima", pomisli u sebi. "Idem ja kući, stara je garant nešto skuhala za ručak. Ekipa, vidjet ćemo se večeras?"
"Uh, i ja ću kući...vrti mi se u glavi...mora da je od ovolike kave", veli prijatelj do njega.
"I meni je nešto slabo", dodaje treći.
Eto, zapitajte se i vi. Što je mladim ljudima? Zašto su tako apatični? Odgovor je jasan - Nema od čega drugog biti, nego od kave!
