''Ne možemo biti vlada, ako se moramo štititi od naroda'', rekao je bugarski premijer u oproštajnom govoru dok je pred zgradom vlade masa prosvjednika urlala od bijesa pred ogradama koje su štitile vladu.
Do tada tupimo jezike srdačnim pozdravima svima na svim razinama i ne nalazimo načina da kažemo da nam je dosta. Ako nam je dosta.
Tim riječima priznao je premijer kako nema obraza voditi narod kojeg je klepio po džepu i po razumu poskupivši cijenu struje za 120 posto. Te su pak riječi začahureni prosvjednici u BiH čuli nakon čega su uzdahnuli i uputili još jednu psovku. Kome, nije bitno. Jer, od silnih razina vlasti, uvijek se nađe netko da se za njega zalijepi ''srdačan pozdrav''.
Godinama se već život građanina, ne onog prosječnog jer u BiH nema prosjeka – ili jesi ili nisi, pojeftinjuje za 120 posto. I nitko ništa. Dužnosnici, nebitno s koje razine, već odavno su skriveni od naroda. Nećete vidjeti nikada facu među običnim pukom. Za njih je to poniženje, sramota, ali i opasnost da bi mogli dobiti kakav srdačni pozdrav, srdačniji od raskreveljenog domaćina.
Ograde im pak ne trebaju. Dobro su zaštićeni ispranošću naših mozgova, pa nema potrebe da se štite barikadama pred bijesom. Jer bijes u Bosni i Hercegovini, bijes onih koji imaju pravo na njega, pogrešno je usmjeren, pa umjesto da se obija njima o glave i zidine njihovih institucija, odbija se u nutrinu, i jede dok ne pojede i ponos i tijelo.
Otrcana je priča kako je neshvatljivo to što u Bosni i Hercegovini nitko ne prosvjeduje. S jedne strane istina je da nema masovnih valova koji bi srušili vlast, koja i kad se uzdigne, nikako da bude ustoličena po pravilima. S druge strane, istina je i da se malo tko trzne na pet dana štrajka glađu tamo u nekoj livnici. Jad je postao normalna stvar u ovoj zemlji, a borba protiv jada stvar pojedinca.
Tako, osim što smo toliko fini da se ne želimo petljati u nečije štrajkove i borbu, nekim neobjašnjivim prosvjetljenjem znamo da to nije pravi problem. Problem je uvijek nešto drugo, nešto dublje, nešto veće i uglavnom osuđeno samo na besposlena usta i nerješivost.
Do tada tupimo jezike srdačnim pozdravima svima na svim razinama i ne nalazimo načina da kažemo da nam je dosta. Ako nam je dosta. To što jedan ministar završava u novinama po svojim nestašnim vožnjama, koje sve nas skupa koštaju, imali mi plaću ili ne, i nakon kojih nekažnjeno sjeda u svoju fotelju, nama nije dosta.
Umjesto da ga smijenimo jer krši jednostavna pravila, mi ga uvijek upakiramo u njegovu stranku, koja nas tlači kao narod i nikako drugačije. To što on iza te priče skriva svoju nesposobnost i bezobrazluk, to nas ne dira jer znamo da je problem u nečem višem, dubljem i širem. Na kraju krajeva, uvijek ćemo mu naći opravdanje da nije jedini, da nije naš ili da je naš, pa da je bolje da to radi on nego njihov netko. U tome mu prođe mandat, pa dođe netko drugi, pa njima bude njihov, a nama naš. I tako ukrug.
Kad se pak usudimo bocnuti ih njihovim smradovima, postajemo plaćenici, izdajnici i tuđi igrači, a kad ih država, s unaprijed propalom optužnicom izvede na potkupljivi sud, onda se diče politički montiranim procesima, koje skupljaju kao što su nekad djeca skupljala sličice. Oni svoj obraz zaštite borbom za nas, ostavljajući nas da se pitamo do kad ćemo imati obraza zvati se ljudi.
Do tada, dok nam jad jede i ponos i tijelo, mi stavljamo ograde oko sebe umjesto oko njih i živimo politički montirane živote jeftinije iz godine u godinu za više od bugarskih 120 posto.
