Mnogi bivši i sadašnji hrvatski dužnosnici, generali, logističari i obavještajci još nisu spokojni i mirni nakon nedavne objave transkripata razgovora bivšeg hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana i prvog hercegovačkog obavještajca Ive Lučića.
Strahuju da bi uskoro mogli osvanuti novi kompromitirajući tajni ili polutajni razgovori na Pantovčaku, ali i iz Ministarstva obrane RH, točnije iz ureda pokojnog ministra Gojka Šuška. Te bi zabilješke također mogle ogoliti raznorazna zabadanja noža u leđa i prljava zavjereničko-špijunska očijukanja s Gojkom Šuškom koja su krojila ljudsku, ali i sudbinu Hrvata u BiH. U krvavim ratnim i olovnim postratnim vremenima mnogi su hrvatski dužnosnici različitih profila i položaja, po dužnosti ili svojim privatnim kanalima, pohodili pitomi Pantovčak i Ministarstvo obrane kako bi pred Franjom Tuđmanom, a 'ona druga postava' pred Gojkom Šuškom cinkarili jedni druge ili ukazali na probleme s kojima se susreću Hrvati u BiH, ali i na teške grijehe struktura koje su godinama činili bestidnici i nemoralisti u odorama, kao i oni u foteljama o kojima iz straha nitko nije smio ništa zucnuti.
Podzemlje
Svi su razgovori u Tuđmanovom uredu uglavnom snimani, ali bilo je i onih koji su vođeni u nekim sigurnijim, 'okrečenim' prostorijama, jer je i pokojni Franjo Tuđman, kao pravi Titov general, apsolutno bio svjestan da ga paraobavještajno podzemlje danonoćno prisluškuje, a iz transkripata je napokon jasno i tko mu je to sve pakirao i u čijem su interesu ti razgovori precizno tonski ovjekovječeni.
Stenogram razgovora između Tuđmana i Lučića nije, primjerice, ponudio intrigantni detalj o morbidnom, razvratničkom 'feštanju' nakon Šuškovog pogreba, nije razotkrio u detalje navodni zločin generala Sopte. Nema niti analize o obavještajnoj 'montaži' Hrvatima u središnjoj Bosni na čelu s generalom Blaškićem, sramnoj prodaji Posavine. Transkripti su razotkrili jednu žalosnu ili možda bolje kazati bolesnu činjenicu. Mladom hrvatskom državom, ali i Hrvatima u BiH nije u temeljima upravljao predsjednik Franjo Tuđman, već izvan institucionalno paralelno obavještajno-logistički krugovi na čijem je čelu bio nitko drugi do pokojni ministar obrane RH Gojko Šušak.
Je li to bila svjesna Šuškova strategija ili zavičajna slabost, teško je dokučiti. Mnogo je činjenica od ranije poznatih, a potvrđenih u objavljenim transkriptima koje dokazuju tu teško oborivu tezu. Pođimo redom.
Hrvati u BiH
Osnivači HDZ-a u Hrvatskoj, a i u BiH, tzv. barakaši u sprezi s moćnom emigracijom nikada nisu skrivali svoje hvalisanje da su Franju Tuđmana zapravo oni postavili na čelo pokreta, a kasnije i države jer je bio Titov general, obrazovan, i posebno s toga što je pripadao antifašističkom pokretu kao dijete partizana iz Zagorja.
Kao takav bio je idealan da se međunarodnoj javnosti i svjetskim silama upravo on 'isturi' kao simbol jednog posve drukčijeg pravca i cilja na putu stvaranja neovisne države Hrvatske. Kad su ostvarili svoju namjeru, iz Kanade su doveli Gojka Šuška i izvršili prevrat u Ministarstvu obrane, a da pri tome Franjo Tuđman nije pravio nikakav otpor. Tuđman se nikada nije srastao s radikalima i stalno je bio pod povećalom. Fatalni Peti sabor HDZ-a BiH 1998. godine zorno dokazuje da desničarski vojno-policijski i logističko-obavještajni krugovi u Herceg Bosni nisu bili pod kontrolom Franje Tuđmana kako se to doimalo u javnosti.
Njegov prijedlog da se za predsjednika HDZ-a BiH ustoliči Božo Ljubić, a ne Ante Jelavić ne samo da je vulgarno odbačen, i to u režiji Ljube Ćesića Rojsa i Ivića Pašalića, nego je i ljigavo proslavljen u obližnjem mostarskom izletištu uz salvu gadljivih poštapalica i ruganja na račun upravo Franje Tuđmana. Očigledno je Tuđman samo paradirao sa strancima, unutarnjim aparatom je upravljao 'netko drugi'.
Nije s toga čudno da je jedna garnitura Hrvata iz Herceg Bosne koja je željela red i čvrsti sustav kanalizirala svoje povjerljive informacije upravo Tuđmanu i njegovom sinu, dok se ona druga viđala sa Šuškom i slijepo provodila njegove političke i financijske planove. Koliko je tu bilo mutnih radnji, političkih trgovina, izdaja, zločina i drugih prljavština? To se nikada do kraja neće rasvijetliti.
U predstavi za javnost Tuđman i Šušak su se predstavljali kao prijatelji i najbliži suradnici. Istinski to su bili 'neprijatelji' koji su se brutalno borili za prevlast i moć u Hrvatskoj, a posredno i nad Hrvatima u BiH. Oni su 'pokrivali' jedan drugoga, podmetali lažne informacije, a skrivali one prave, ubacivali svoje odane ljude na atraktivna i utjecajna mjesta, poklanjali državna poduzeća za jednu jedinu kunu. Nažalost, pred samu je smrt i Gojko Šušak uvidio neke kardinalne pogreške. Nekim ljudima je beskrajno vjerovao, a kada je, primjerice, u Mostaru morao 'pomesti' radikale iz HDZ-a i raditi na njemačkom projektu ujedinjenja grada, istoga trena je postao omraženiji i od samoga Tuđmana.
Koliko je prljavoga rublja popaljeno i zakopano u skrovišta, samo Bog zna. Krakovi kriminogene hobotnice još su žilavi, oni još guše i razaraju i ono malo zdravoga tkiva što je ostalo s obje strane granice. U tom kontekstu nije loše, dapače bilo bi vrlo zanimljivo i korisno da svjetlo dana ugledaju i neki drugi transkripti, osobito iz Ministarstva obrane Hrvatske.
