Književnik Drago Šaravanja, nakon 42 godine života u iseljeništvu vratio se u Domovinu. O svom životnom iskustvu, Domovini - nekad i sad i mnogim drugim temama razgovarao je ovih dana u Zagrebu s novinarom HRsvijeta.
Gospodine Šaravanja, za početak, možete li nam reći gdje ste rođeni?
"Po uvjerenju mnogih, rođen sam u Lipnu, općina Ljubuški. Na to me napućuju i zapisi u knjigama rođenih i moja skromna, ali trajno prisutna sjećanja. Lipno sam napustio kao jedanaestogodišnji dječak, ali Lipno nikada nije napustilo mene."
-Onda ste kao devetnaestogodišnji mladić otišli u emigraciju. Što Vas je natjeralo na to?
"U emigraciju sam otišao nakon krvavih studentskih demonstracija u Zagrebu u utorak, 12. svibnja 1959. Demonstracije, međutim, nisu bile jedini, nego jedan od mnogih razloga zašto sam se odlučio na tako drastičan čin. Prezir prema ondašnjem režimu učvrstio se u meni još 19. studenoga 1944., prije dakle nego je i postao režim, kad sam iza sebe imao samo 4 godine, 10 mjeseci i 2 dana života. Toga dana, sat-dva prije zore, partizani su nasred sela strijeljali pet nedužnih seljana i to:
Rudana Raspudića, glavara sela
Tomu Paponju, povratnika iz Amerike
Ružu Paponju, Tominu kćer
Katu Brkić, nadimkom Bukvić i
Ivu Ćorić.
Strah je natjerao odrasle stanovnike sela u šumu. Cijela je moja obitelj, osim mene, prenoćila u jami u našoj ogradi. Nisam ni znao da sam ostao sam u kući sve dok me nije probudio udar partizanske strojničke cijevi na naša vrata što su u nekontroliranome letu poletjela u sudar sa zidom na lijevoj strani sobe. Izbezumljen, skočih na noge. Isti tren osjetih strojničku cijev u svojemu želucu.
"Napred, ti mali, ustašku ti majku j....," reče "provalnik" i na cijevi me svojega oružja izbaci u hladno dvorište. Dotjerali su me na mjesto svojega zločina, na naš bunar što ga je, po mojim neutvrđenim saznanjima, gradila ilirska kraljica Teuta. Imao sam što vidjeti. Sve ispred mene bijaše poprskano krvlju, prošarano komadima ljudskih tjelesa, posijano ljudskim očima, razbijenim mozgovima, krhotinama lubanja nesretnika što su samo prije nekoliko sati uzalud vapili milost od nemilosrdna neprijatelja našega naroda. Tijela bijahu uklonjena u obližnju mehanu što ja naravno nisam znao. Onda stižu još dvije grupe partizana. Jedna je tjerala dječačića Iliju Brkića, današnjeg odvjetnika u Osijeku, druga djevojčicu, danas pokojnu Ivicu (Ivu) Brkić, nadimkom Bukvić. Pred nas su bacili pozamašne aluminijske tepsije i naredili nam da kupimo razbacane ostatke naših mučenika. Mi smo se odmah dali na posao. Partizanski su nas krvoloci okružili, psovali nam ustaške majke, poticali nas na brži rad, bockali nas cijevima svojih oružja kunući se kako će nas pobiti ako posao ne obavimo na vrijeme.
Znao sam da kupim ljudske ostatke – ali čije – to nisam znao sve dok nisam pokupio nekoliko krhotina lubanje Rudana Raspudića, brata čuvenog umnika i domoljuba fra Gracijana Raspudića, koji je počesto navraćao u našu kuću. On bijaše čovjek zlatnosjajne, dobrano prorijeđene kose, blažen, mudar i ugledan još k tome. Ta spoznaja pokrenu sva čuvstva u meni, ruke mi se skameniše, oblak neumoljive tame razastre se svim mojim umnim površinama. Iz tog me stanja trže udarac puščane cijevi u debelo meso i teška psovka. Opet prionem uz posao.
Iskustva što sam ih doživio ispred sudnice u Ljubuškomu gdje je nahuškana rulja 1952. tražila krv naših ljudi, prizori sa seoskih grobalja na čijim su zidovima sjedili milicajci namrštenih obraza s puškama u rukama za vrijeme službe Božje i zamjerali svoje slijedeće žrtve, sa mnom su proputovali svijet – putuju i danas. Eto, samo nekoliko razloga zbog kojih sam otišao u emigraciju, u tuđi svijet. I ne samo ja."
-U koju ste zemlju prebjegli? Možete li nam reći nekoliko riječi o životu u njoj?
"Prebjegao sam u Italiju jer mi se činilo da je lakše osvojiti teren do nje nego razgraničje između Slovenije i Austrije. A kako sam pohađao klasičnu gimnaziju i logika je presudila u korist Italije. Desetak mjeseci života u Italiji proveo sam u logorima za političke bjegunce. O tome sam pisao na dugo i široko u svojoj trilogiji Na drgugoj strani vremena. Nimalo ugodno iskustvo, ali ako je istina, u što mi čvrsto vjerujemo, da se pod takvim i mnogim drugim teškim uvjetima u nama oblikovala spoznajna misao koja je kao Ivan Krstitelj Kristu pripremila putove hrvatskoj neovisnosti što je nedavno potvrdio – ako sam ga dobro razumio u jurećem automobilu kroz Liku – i jedan veliki veleposlanik na odlasku u svome intervjuu na hrvatskome radiju, isplatilo se i živjeti i žrtvovati."
-Iz Italije ste otišli u Australiju, malo poznatu zemlju u ona vremena. Možete li nam reći nešto o svome životu u njoj?
"Na ovo pitanje nije moguće odgovoriti u kratkim crtama, jer, osim što utjelovljuje povijest jednoga doba, utjelovljuje i životopise nas koji smo u njemu živjeli i stvarali. Gonjen teretom Vaše znatiželje osvrnut ću se na nekoliko bitnijih detalja:
Moralo se početi iznova. Nimalo lako. Najprije je trebalo priviknuti oči na nova gledanja, uši na nova slušanja. Potom i um usmjeriti crtom što se ne dodiruje često s daleko ostavljenim vrijednostima. Postići sve to traži mnogo odricanja, mnogo truda i napora. Radio sam, učio jezik, napeta uha slušao, upregnutih misli komunicirao. Moj život u Australiji nije se razlikovao bogzna što od života tamo rođenih, još manje od života onih koji su kao i ja pronašli put u nju. Tamo vas nitko ne će dizati u nebo jer ste sveučilišni profesor niti će vas bacati u blato jer motikom i krampom zarađujete kruh svoj svagdanji. I ja sam ga, neko vrijeme, zarađivao kao građevinski radnik.
Kao samac pustolovna duha, obišao sam čitavu Australiju. Usput sam radio razne poslove, od fizičkih do ugodnih činovničkih. Zadržao sam se i na opalnim poljima u Velikoj Viktorijinoj pustinji. Zanimalo me je. Onda osjetih želju upisati se na neku višu školu. U Adelaidu mi se pružila prilika studirati metalurgiju s tim da kao preduvjet položim fiziku za srednje škole. Nije to bila moja ljubav, ali dobar način učenja jezika i izražavanja. Napustio sam nakon godinu dana. Tehnološki koliko-toliko potkovan dobivam odličan posao u Tvornici oružja u Melbourneu. I baš kad sam mogao birati između laboratorija i drugih unosnih pozicija, napuštam i vraćam se u Sydney.
U moru pomanjkanja ženskoga svijeta hrvatskih gena, upoznam Eriku, mladu Zadranku, studenticu Filozofskog fakulteta s kojom godinu dana poslije stupam u brak. Bračno sređeni kućimo se i planiramo obitelj. U međuvremenu dobivam stalno zaposlenje u australskoj međunarodnoj zračnoj kompaniji QANTAS, najsigurnijoj i najstarijoj na svijetu u kojoj sam se, na specifičan način, iškolovao za strojarskoga inženjera zrakoplovstva.
Obiteljski sređen počinje novi život za mene. Pretplaćujem se na Hrvatsku reviju koju je uređivao prof. Vinko Nikolić, na Kušanovu Novu Hrvasku u Londonu te na Hrvatski dom u Melbourneu što ga je uređivao bivši boksač, odličan urednik i čovjek Milan Maglica. Na njegov nagovor počinjem surađivati u njegovu dvotjedniku. Kasnije sam surađivao u sydneyjskoj Spremnosti, sydneyjskoj Novoj Hrvatskoj, Hrvatskom vjesniku u Melbourneu te u spomenutoj Reviji.
Koristeći velike poslovne povlastice s obitelji putujem Australijom i svijetom. Obišli smo sve kontinente, mnoge zemlje i gradove, osim zabranjene Hrvatske s kojom se poistovjećujemo, o kojoj mislimo, koju sanjamo, za koju u određenome smislu živimo.
Na Erikin nagovor upisujem studij hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskome fakultetu Macquarie sveučilišta u Sydneyju, jedinoga izvan Hrvatske do njezina osamostaljenja. Za iznimno dobar uspjeh dodijeljeni su mi zlatni ključevi Macquarie sveučilišta na što sam opravdano ponosan."
-Rekoše da ste uspješan poslovni čovjek. Možete li nam reći nekoliko riječi o tome?
"Mislite li na poduzetništvo, odgovor je niječan. Nikada nisam bio poduzetnik, a nemam ni smisla za to. Mislite li na uspješno riješene obiteljske i financijske probleme, to svakako. Teško smo radili i dobro zarađivali. Školovali smo i sebe i sinove. Istini za volju, mi nismo nikakvi bogataši. Mi samo živimo ugodnim obiteljskim životom kao što živi većina obiteljskih zajednica u Australiji, Kanadi i Americi. Sve što imamo i što jesmo stečeno je poštenim radom i upornim zalaganjima. Pošten odnos čovjeka prema poslu i sredini u kojoj živi siguran je jamac za uspjeh. Onima koji me ne razumiju preporučio bih da pročitaju barem prvu knjigu Transurfinga Vadima Zelanda u kojoj su sadržani mnogi savjeti i mnogi odgovori na pitanja što nas tište i vode kroz život."
-Osim što ste sveučilišno obrazovan čovjek, afirmirali ste se i kao književnik. Možete li nas podariti nekim detaljima o tome?
"Koliko god jednostavno na prvi pogled, ovo je pitanje prilično složeno pa ću ga u odgovoru razlomiti nadvoje.
a) Kako već rekoh, pisao sam za nekoliko hrvatskih publikacija u kojima sam objavio nešto skromne poezije i književnih crtica. Kad je pokojni fra Lucijan Kordić uvrstio i moje dvije pjesme u Hrvatskoj iseljeničkoj lirici, ZIRAL, Rim 1974., supruga Erika, njezina obitelj, pok. Milan Maglica i mnogi prijatelji počeše me nagovatrati da se i ja okušam s malo ozbiljnijim pisanjem. Kako je domovinska književnost postajala sve dostupnija u našoj sredini, umjesto pisanja, posvetih se aktivnijem čitanju. Čitajući hrvatske prozaike svakotoliko mi se činilo kako bih i ja mogao nešto napisati, ali nije bilo hrabrosti. To me je dodatno potaklo da se upišem na studij hrvstkoga jezika i književnosti o čemu sam govorio ranije."
Iako sam i prije (u skromnome smislu) bio književno prisutan, moja zrelija prisutnost počinje tek devedestih godina prošloga stoljeća. Na simpoziju, NATIONAL CONFERENCE, 4th & 5th April 1997, MACQUARIE UNIVERSITY X5B T1, The Croatian Community and Australian Diversity: Current Experience and Future Prospects,[1] održao sam vrlo uspješno predavanje o udjelu hrvatskih radnika na izgradnji Snowy Mountains projekta, jednoga od najvećih arhitektonskih podviga u povjesti čovječanstva. Predavanju su, uz mnoge uglednike iz javnog i kulturnoga života, prisustvovali i Tuga Tarle, konzulica za kulturu u Hrvatskome veleposlanstvu u Canberri, John Aquilina, ministar za obrazovanje i stručnu nadogradnju u državi Novi južni Wales te Luka Budak, ravnatelj studija hrvatskoga jezika i književnosti na Macquarie sveučilištu, koji su me zamolili da napišem dvojezičnu knjigu o predmetu o kojemu sam govorio. Pristao sam nakon što je Ministar obećao napisati predgovor za englesku verziju. Godinu dana kasnije obadvije su verzije (Hrvati sa Snježnih planina te The Snowy and Croatians) s iznimno velikim uspjehom predstavljene javnosti u Hrvatskome klubu Punchbowl u Sydneyju.[2] Uskoro nakon toga, 23. lipnja 1999. dobivam pozivnicu od Talbingo Progress and Ratepayers Association Incorporated za sudioništvo na Talbingo književnome festivalu. John Aquilina, spomenuti ministar za obrazovanje i stručnu nadogradnju izdaje 9. rujna 1999. Press Release (tiskovnu obavijest) naslovljenu: Minister congratulates Croatian Author. Dva dana potom, 11. rujna 1999. The Canberra Times objavljuje stručnu recenziju mojega djela. Dva dana poslije, 13. rujna 1999. dr. James Jupp, voditelj centra za useljeništvo i multikulturalne studije na The Australian National University u Canberri, pismeno se obraća hrvatskom intelektualcu prof. Mariju Dešpoji u Canberri moleći ga da mu pošalje jedan primjerak moje knjige skupa s računom. Poslao sam mu dvije, a on je naknadno kupio još dvije. Dva mjeseca poslije, Graham Cooke, popularni reporter The Canberra Times-a, na nagovor prof. Dešpoje, obavlja intervju sa mnom koji je objavljen na skoro cijeloj stranici novina 27. studenoga 1999. Eto, tako je počelo. Iz mojega skromnoga primjera lako je doći do zaključka zašto je Australija tako uspješna zemlja, zašto građani te zemlje vole svoju zemlju i ljude koji njome upravljaju.
b) Kako je Erika dobila profesorsko namještenje u Američkoj međunarodnoj školi u Zagrebu, prekinula je posao u Sydneyju i otišla na novu dužnost. Ja sam ostao kako bih organizirao prodaju kuće i finalizirao sve što slijedi nakon toga. Da bih se othrvao neslućenoj napasti samoće, dao sam se na pisanje. Za samo tri mjeseca napisao sam trilogiju Na drugoj strani vremena (672 str.) i odmah se dao na pisanje romana Idemo kući. Istini za volju, oba sam djela pisao bez imalo ozbiljne misli, eto tako, da se vrijeme ubije, emocije ukrote, zlopatne misli zbiju na što manji prostor. Nakon povraka u domovinu uratke sam predao supruzi Eriki. Ona ih je pročitala i odmah se dala na organiziranje objavljivanja. Nediljko Neguljić, prijatelj i povratnik iz Australije, upoznao me je s književnikom Jojom Ricovom. Joja je pročitao moje uratke i visoko ocijenio njihovu kvalitetu. Isto je učinila i hispanistica, vrsna poznavateljica iseljeničke književnosti, dr. Željka Lovrenčić. Joja i Željka, ali i Stjepan Šešelj, savjetovali su mi da rukopise ponudim i akademiku Anti Stamaću, jednom od najkvalitetnijih književnih teoretičara i kritičara u zemlji. Tih sam dana upoznao pok. ing. Ivana Stamaća, brata spomenutoga akademika. Preko njega inicijalno i Željke Lovrenčić izravno, došlo je do susreta s velecijenjenim akademikom, koji je moje djelo ocijenio višom ocjenom nego što smo se Erika i ja nadali.
Uskoro je tiskan roman Idemo kući za koji su mi Društvo hrvatskih književnika u Zagrebu i ZIRAL zajednica izdanja "Ranjeni labud" Mostar dodijelili nagradu Fra Lucijan Kordić, kao najboljem objavljenom djelu u razdoblju od 1. rujna 2002. do 1. rujna 2006. koje tematski obrađuje život Hrvata izvan domovine. Nekoliko mjeseci poslije, Pasionska baština i Društvo hrvatskih književnika na IV. natječaju za književno djelo dodijelili su mi prvu nagradu za roman (trilogiju) Na drugoj strani vremena.
Obiteljski privržen i književno angažiran nastojim udovoljiti i jednoj i drugoj strani ne zanemarujući ni more drugih potreba što traže svoj dio vremena i pozornosti. Usput mi je reći da se čovjek mojih godina, u novoj sredini, makar bila i ona domaća, domovinska dakle, teže provlači kroz klance jadikovce nego ljudi ovdje rođeni i stalno prisutni. Ali kako je upornost pobjedonosna vrlina, ona i ja putujemo u nerazdruživome zajdništvu. Rezultat tog zajedništva su roman Gelipter i satira (roman) Novo odijelo tiskani 2011. Uskoro će i Usporedbe ugledati svjetlo dana. O drugim je stvarima rano govoriti. Plan, ipak postoji..."
-Činjenica da ste se vratili u Hrvatsku nakon 42 godine najbolje potvrđuje snagu Vašeg domoljublja. Kako se osjećate sad nakon što su sve kocke pale na svoja mjesta?
"Da, u Hrvatsku sam se vratio nakon skoro 42 godine života daleko od nje. Krasan je to doživljaj ljubavi i pripadništva. Osjećam se kao dijete u zagrljaju svoje majke. Zaista tako! Teško mi je i pomisliti da bih ikada više želio i mogao živjeti bez nje, bez moje Hrvatske. Biti svoj na svome i slobodan još k tome, vrhunac je svih ljudskih ostvarenja."
-Budući da živite u Zagrebu, veže li Vas išta za Ljubuški, neka prijateljstva ili samo sjećanja? Navraćate li ovamo, kakvi su Vaši dojmovi o Hercegovini danas?
"Ljubuški je dio mojega života koliko i zavičajno Lipno. Nikada ne ću zaboraviti pučinu onih crvenih ljubuških krovova što su me pozdravili iz svoje nizine dok sam se kao dijete (1947.) spuštao strmom ulicom što povezuje grad s Mostarskim Vratima. Tako dubok dojam na mene nisu ostavili Tokijo, Hong Kong, Los Angeles, London ili Singapur. Jedino Dubrovnik, Venecija, Istanbul i Rim. I Tonka Knezović na svojoj specijalki što ju je dobio od strica iz Amerike.
I Ljubušku sam gimnaziju pohađao nekoliko mjeseci. Bili su to teški dani za naš narod, za sve nas. I o tome sam pisao u svojoj već spomenutoj trilogiji. Mnoga me sjećanja vežu za taj meni dragi grad i drage ljude. Kroz Ljubuški sam, sa srcem u rukama, uplovio i u moje Lipno prvi put nakon 32 godine, iako mi je bilo bliže preko Borajne i Grljevića. Svake godine navratim u Ljubuški dva-tri puta. Nažalost, dugo mi je uzelo da u njemu stvorim neka nova prijateljstva. Danas je drugačije zahvaljujući monografiji Iseljeništvo općine Ljubuški što ju je pokrenuo vrijedni Jure Rupčić, a snagom uma i volje poduprli dr. Ante Čuvalo i kolega Mate Grbavac, bivši ravnatelj Ljubuške gimnazije, vrsni pjesnik i dječji pisac. I ja sam ugradio u nju skromnu ciglu života naših Ljubušaka u Australiji što mi je i čast i zadovoljstvo.
Govoriti o Hercegovini nakon tolikih godina i nije baš lako. Svježu i nepromijenjenu nosio sam svijetom u srcu i u pamćenju. Nema grada u koji sam sletio ili stigao da ga u ime Hercegovine i njezinih ljudi nisam pozdravio, u kojemu nisam, ono tihano, sam u sebi, zapjevao gange. Pjevao sam je i u jedan sat poslije ponoći u Kinšasi na lijevoj obali rijeke Konga. I dok sam je pjevao, onako sam, od svijeta ostavljen i odsutan, tiho sam plakao.
Moj dragane tamo u tuđini,
Steže li te srce domovini?
Danas je Hercegovina zemlja nešto drukčijih ljudi što je razumljivo samo po sebi. Svemirski zakoni čine svoje, ljudi svoje. Gospina prisutnost u Međugorju promijenila je lice toga kraja. U odsutnosti urbanih zakona i planiranja, ne uvijek na najbolji način. Znatno je utjecala i na pozitivne pomake u Ljubuškomu.
Hercegovina je nekada bila domena neškolovana, pasivna svijeta. I danas je, nažalost – u širem smislu riječi – što će reći da državno-obrazovne i vjerske institucije nisu našle dovoljno snage i potrebe dići svoju igru na višu razinu. Krajnje je vrijeme da se s putova stare prakse skrene na one malo prihvatljivije, svrsihodnije i suvremenije.
-Želite li podijeliti neko mišljenje čitateljima HRsvijeta ili samo poslati neku poruku?
Moj je moto: nikada nije kasno. "Dobro je ipak moguće", kovanica je što ju je osmislio biskup Pero Sudar na jednom sastanku u Sarajevu 27. listopada 2012. Iz obadvije zrači isti smisao, isto značenje. Čovjek ne smije živjeti u nadi, nego u čvrstoj vjeri iznad svega. Vjera je snaga koja ruši sve prepreke na putu i ono nemoguće pretvara u stvarnost. Bez vjere u sebe i svoje sposobnosti ni najtalentiraniji ljudi ne će doći do izražaja. To je upravo najveća boljka našega čovjeka koja se najbolje potvrđuje u slijedećim primjerima:
a) Naš čovjek uvijek drži nekoga drugoga krivim za vlastite neuspjehe, umjesto da se okrene ogledalu svoje duše i spozna samoga sebe u stvarnim slikama
b) Po ustaljenoj navici, kao po nekom zakoniku prirode, naš čovjek još uvijek očekuje od nekoga bližnjega u inozemstvu ili na dobrom domaćem položaju da mu udijeli dio svoje "velike blagodati", umjesto da shvati da nema veće blagodati od dara biti svoj na svome, na svojoj njivi koju treba obrađivati i znojem zalijevati.
c) Da tiha voda brijegove valja, strana je našemu čovjeku, iako se njome služi u prigodnim situacijama. Njemu se ništa ne isplati ukoliko mu ono ne obećava milijune preko noći.
d) Mito, laktarenje, češanja svake vrste, još uvijek su moto dana u našoj sredini, umjesto da shvatimo da bez pošteno odrađenih osam sati nema ni pošteno naplaćenih osam sati.
e) U nas je i danas važnije imati mercedes, nego razumnu glavu koja stvara i oblikuje svijet.
f) U nas se pamet mjeri po težini džepa, a trebalo bi je vagati djelima što ostaju i nakon nas kao spomenici i svjedoci vremena u kojemu smo živjeli i stvarali.
Uskladimo li život barem s nekim od spomenutih zapažanja, preobrazit ćemo i sebe i svijet u kojemu živimo. Hercegovina je puna umnih i inih kapaciteta. Njih samo treba pokrenuti. Čim prije, tim bolje. "Dobro je ipak moguće", u to čvrsto vjerujemo.
