Od Kruga 99 sam zamoljen za stav o najnovijim političkim talasanjima u vezi s presudom Sejdić-Finci?
Što o njoj mislim? I što mislim o pokušajima domaćih političara da urade od Vijeća Evrope dodijeljenu im zadaću. Iskreno, dvojio sam. Ima li sve to smisla? Uostalom, u vezi s tim se izjasnih i prije sedam dana – u tekstu kojeg prenese više domaćih, elektronskih i printanih medija. Presudio je, najiskrenije, naslov jedne novopokrenute emisije na državnom radiju – emisije „Ovo je moja zemlja“ koju potpisuje jedan od dragih mi ljudi. Točno, ovo je moja zemlja – i imam obvezu govoriti o onome što joj se događa. A događa joj se štošta – zasad', istina, gotovo pa ništa lijepa.
Prije, dakle, više od sedam godina pripadnici dviju nacionalnih manjina pred sudom u Strasbourgu pokrenuše spor protiv BiH zbog ustavne neravnopravnosti kojoj su izloženi u odnosu na druge građane ove zemlje. Tužba se, podsjetimo, odnosila na nemogućnost da, kao pripadnici nacionalnih manjina, konzumiraju isto pravo kao i građani iz reda triju konstitutivnih naroda – pravo da budu birani u Predsjedništvo i Dom naroda BiH.
Nepune tri i pol godine poslije, u prosincu 2009. godine sud je dao za pravo tužiteljskom dvojcu, a BiH naložio da, kao članica Vijeća Evrope, izvrši promjene u Ustavu kojima se svim njezinim građanima jamči isto pravo – da pod istim uvjetima mogu biti birani u sve institucije njezine vlasti. I od tada, dakle pune četiri godine, izvršenje presude ovog suda je domaća zadaća bh. političke klase – zadaća u vezi s kojom se, zapravo, ni do danas nije pomjerila s mrtve točke. Zaludu sve poruke iz najmasovnije evropske obitelji – pa i najnovije prijetnje da bi BiH zbog toga mogla biti isključena iz Vijeća Evrope. Umjesto da ih se, naime, shvati ozbiljno i konačno prihvate evropske standarde, domaći političari i sami doprinose tome da se presuda Sejdić-Finci tretira kao središnja tema najrazličitijih viceva i anegdota.
A zašto se cupka u mjestu? Vjerovali ili ne, razlog je i više nego banalan – jer se, krajnje pojednostavljeno, presudom evropskog suda za ljudska prava do sada nitko i nije ozbiljno bavio. Ili još konkretnije, u središtu pažnje čitavo vrijeme nije slučaj Sejdić-Finci nego, zapravo, slučaj Komšić. Zašto on? Pa, sporna presuda nema nikakve veze s njim. Da po srijedi, možda, nije činjenica da je čovjek drugačiji od svih ostalih? Prisjetimo se, naime, govora dvojice drugih članova državnoga predsjedništva u Ujedinjenim narodima. Svaki od njih – kako Radmanovićev, tako i Izetbegovićev – bio je povod novim domaćim etničkim političkim talasanjima. A Komšićev – nastup koji se dogodi ovih dana? Teško da ga ovdje tko i zamijeti. Zašto? Pa, zato što je govorio kao šef države koja želi biti respektiran član evropske i svjetske zajednice, a ne kao plemenski poglavica. I zato je sporan. Jer, domaći etnolideri takve ne priznaju. I ne samo to. Svaku moguću situaciju, pa i presude evropskih sudova koje se tiču temeljnih ljudskih prava, koriste da im „dohakaju“ – ako je potrebno onda i intervencijama u Ustav. I to, da farsa bude veća, intervencijama koje nemaju niti jedne dodirne točke s vrijednostima demokratskog svijeta – onima na koje se sami pozivaju.
I, nije to odlika samo onih koji ne kriju svoju srednjovjekovnu patinu. Prisjetimo se, uostalom, ne tako davnog sporazuma Lagumdžija-Čović. Apostrofiram ga jer prvi od njih nastupa, tobož', u ime čovjeka. A s liderom HDZ-a dogovoreno rješenje? Ukratko – i opet u kontekstu tobožnjeg rješenja u vezi s presudom Sejdić-Finci – elektorski sustav u izboru članova državnoga predsjedništva na prostoru Federacije. O njemu sam, dok je bio aktualan, dosta detaljno obrazlagao što mislim. A mislim, za one koji se ne sjećaju, da bi on, uz sve ostalo, legalizirao i princip unutaretničke diskriminacije. Da bi, recimo, što se Hrvata tiče, preferirao hercegovačke i ignorirao sve ostale, one koji nisu imali sreću da se nađu na potezu između Stoca i Livna. Puno bolje, istina, prošli ne bi ni Bošnjaci – oni koji se na istom potezu zadesiše – a Srbi ovog dijela zemlje bi se, kao i svi ostali, našli u još goroj situaciji – da ih se, iako ni sada nije puno bolje, tretira građanima trećeg reda.
Tada sam, priznajem, mislio da je dogovoreno rješenje i najgore moguće. Ali, ruku na srce, nije. Ovo kojim se operira danas gore je čak i od toga. Istina, ovo me puno manje iznenađuje. Jer, iza njega stoje oni koji su – barem što se tiče bošnjačko-hrvatskog sukoba – i najodgovorniji za ratna stradanja. A obznanjeno rješenje je, objektivno, na tragu ratnih planova i ambicija i jednih i drugih velikodržavnih arhitekata. Razlika je tek u jednom – da se sve to danas pokušava realizirati dogovorno, a ne puškama i topovima.
Federacija bi, pojašnjavaju i ovih dana, i to samo za potrebe izbora članova državnog predsjedništva, bila jedna izborna jedinica – uz, dodatak da bi – kako, ono k'o usput, pojasniše – bila podijeljena na dva područja koja jamče da jedan narod ne bira člana Predsjedništva drugom. Što to, sada u najnovijoj „dogovorenoj“ verziji znači, sam Bog zna. Kako, međutim, stvari stoje, dogovor je na istom fonu kao i onaj od prije dvadesetak dana. A onaj, kad ga se „razgoliti“, znači uvod u konačnu podjelu Federacije na dva entiteta – i to, nemojmo bježati od istine, na način koji bi ponovo pokrenuo val etničkoga preseljavanja stanovništva.
Ne čini mi se, istina – i u tome je sva sreća – da bi „dogovoreno“ moglo imati i uspješan završetak. Jer, protiv njega se na najizravniji način već odredi lider SDP – i predsjedništvo stranke mu dakako. A njezina se snaga i mogućnosti ne mogu ignorirati. No, nije SDP i usamljen. Već prije desetak dana dogovoreni i objavljeni paket dogovora dviju stranaka nije dobio potporu ni od lidera SBB-a. A ni ona, što jes'-jes', nije „mačji kašalj“. Čovjek je, međutim, bio jasan i ovih dana. Ne samo da se presuda Suda u Strasbourgu, veli, doživljava na različite načine – jedni je promatraju na način kako je presuda i napisana, drugi, opet, kao priliku za drugačije rješenje hrvatskog pitanja u BiH – nego, po onome što mu u izravnim razgovorima akteri dogovora priznaše, nikakva sporazuma opet nije bilo.
Zbog čega onda sva medijska prašina koja se u vezi s tim diže? Osobno vjerujem kako je liderima dviju stranaka od starta jasno da do odlaska na „roditeljski sastanak“ u Bruxelles nikakvo suvislo rješenje niti ne mogu pronaći – i da je novu lekciju, pa i potezanje za uši, gotovo pa nemoguće izbjeći. Ali, ako je već tako, grijeh bi bio provođenje presude ne iskoristiti za novo političko talasanje vlastita naroda. I za dodatnu etničku homogenizaciju uoči novih parlamentarnih izbora – neovisno čak i o tome što je do njih više od godinu dana.
Ponašanje, pak, evropske administracije posebna je priča. Uostalom, ona je i prije pola godine bila pokrovitelj dogovorenog elektorskog sustava – onog istog koji je značio dalje narušavanje građanskih i ljudskih prava, ali i unutaretničku segregaciju radikalniju od dotadašnje. Čime takvo držanje objasniti? U vezi s tim se, priznajem, teško snalazim. Objektivno, moguća su dva scenarija. Moguće je, recimo, da je evropskoj administraciji kao pokriće potreban bilo kakav dogovor, neovisno o tome tiče li se on merituma sporne presude ili ne. Ali, ne treba isključiti ni to da Evropa ni ne razumije suštinu bh. problema. I da joj je položaj pripadnika nacionalnih manjina i položaj triju konstitutivnih naroda jedno te isto.
A nije – i to joj treba svakodnevno i uporno ponavljati. Jer, jedno se tiče temeljnog ljudskog prava na jednakost sa svima ostalima, a drugo u sebi nosi zamke koje s ljudskim nemaju nikakve veze. Istina, ovo drugo bi, i to treba priznati, i slijedećih nekoliko desetljeća moglo dominantno određivati naše živote. Ali, siguran sam, preživjet ćemo i to. Uostalom, na logiku preferiranja kolektivnog smo navikli i do sada. Pola stoljeća i prije najnovije „provale demokracije“ je, naime, interesima čovjeka pretpostavljan interes kolektiva – interes radničke klase. Radničke klase je, istina – i to nije dobro – na duže vrijeme nestalo. Ali, zaokupljenost interesom kolektiva je i dalje žilava. Nije to, doduše, više interes klase. Ali, jeste interes nacije. A što je s čovjekom i njegovim pravima? Oni su, baš kao i u vrijeme zaklinjanja u radničku klasu, i dalje nevažni.
To je, da zaključim, sva suština bh. priče. I nju svakodnevno treba osvješćivati ostatku Evrope. Kao što mu treba osvješćivati i „slučaj Komšić“. I to, ne zbog Komšića sama nego zbog činjenice da je taj slučaj metafora za političku demokraciju. A to, opet, znači da njegovo „rješavanje“ prema planovima nacionalista znači i progon te i takve demokracije – i građanskih partija koje su joj posvećene dakako – i to za ljubav afirmacije etnoplemenske, zatvorenosti koja pripada prohujalim stoljećima.
