Zašto su hrvatske stranke zaboravile na "Treći"?

Ništa od trećeg entiteta ili barem federalne jedinice u dogledno vrijeme u kojoj bi Hrvati bili većina - zaključak je koji se nameće ukoliko se pogleda nastup hrvatskih političkih stranaka posljednjih mjeseci, ali i godina u kojem izostaje jasno razrađena strategija pogleda na budućnost ove zemlje.

HDZ-ovi, ali i ostale stranke s hrvatskim predznakom praktički lutaju u predlaganju rješenja koja se tiču ustavnih promjena, no ono što je posebno zanimljivo u svemu je činjenica da se očito zadovoljavaju polovičnim i površinskim rješenjima kojima bi se možda omogućila institucionalna ravnopravnost u jednom segmentu, ali bez konačnog rješenja cjelokupnog hrvatskog pitanja na teritoriju BiH, a ne samo njezinog jednog entiteta. Posljednji put se o federalizaciji govorilo u vrijeme aktiviranja Hrvatskog narodnog sabora, i to kroz Rezoluciju koja je u nekoliko točaka objasnila nužnost nove upravno-teritorijalne organizaciju kroz utemeljenje više federalnih jedinica od kojih bi najmanje jedna bila s hrvatskom većinom, što je na prvu zvučalo kao logičan nastavak Kreševske deklaracije, ali nakon što je HDZ BiH prošle godine ušao u pregovore sa SDP-om, od federalne jedinice ni traga ni glasa, već je maksimum bio tadašnji dogovor o načinu izbora članova Predsjedništva.

Da stvar bude gora, Rezolucija HNS-a nije govorila o napuštanju postojećeg dvoentitetskog ustroja BiH kao što je slučaj s Kreševskom deklaracijom, čime postaje jasno da se HDZ BiH nije želio zamjeriti ni Srbima i ne daj Bože predložiti nešto što bi ugrozilo granice RS-a. Kada se pogleda manjak odlučnosti u provedbi najavljivanih rješenja postaje jasno da se praktički od spomenute Kreševske deklaracija kao jedinog svijetlog primjera u hrvatskoj politici nije pomaklo naprijed; sve rezolucije i obećanja stavljena su po strani.

Krivci i Bošnjaci i Srbi

Problematika provedbe presude "Sejdić – Finci", koja posljednjih mjeseci puni novinske stupce i u sklopu koje su dvije najsnažnije hrvatske stranke, dva HDZ-a, nakon mnogo muke postigle načelan jedinstven pogled kako ga riješiti, tako je još jednom u drugi plan bacila tematiku potpunog preustroja zemlje na principima ukidanja dvoentitetske podjele, odnosno uspostave pune federalizacije ili pak regionalizacije. No, uzrok takvom stanju, osim u slabosti hrvatske politike, treba tražiti i kod Bošnjaka, odnosno Srba i njihove nespremnosti na ustupke.

Naime, kada se sagleda s koliko odbojnosti pojedine bošnjačke stranke nastupaju i na samu pomisao o uvođenju dva izborna područja u Federaciji, pa makar ona bila multietnička i promjenjiva, jasno je što bi se tek očekivalo kada bi se otvorila priča o ustroju federalnih jedinica. Dovoljno je samo pogledati kako je reagirao SDP nakon predstavljanja prijedloga dvaju HDZ-ova o minimalnoj multietničkog potpori kojim bi se drugi član Predsjedništva BiH iz FBiH birao na osnovi pobjede u županijama s etničkom većinom jednog naroda, ali i na prijedlog SDA o uvođenju dva fiksna izborna područja što kod nekih bošnjačkih političara automatski izaziva pomisao na neki budući hrvatski entitet.

Tek treba vidjeti kako će se sve završiti s prijedlogom europskih čelnika prema kojem će prvoizabrani biti onaj koji osvoji najviše glasova na cijelom teritoriju entiteta, nakon čega se u strukturi njegovih glasova izdvaja pet županija u kojima je osvojio najviše te se one, uvjetno rečeno, stavljaju po strani. Kod drugoizabranog postoji pak u ukupnoj strukturi glasova uvjet da osvoji više glasova u pet županija u kojima prvi nije ostvario pobjedu. I u ovom modelu neki bošnjački političari vide naznake nekog trećeg entiteta, tako da je prilično nezamislivo u ovom trenutku da bi pristali na otvaranje priče o mogućoj teritorijalnoj prekompoziciji, a pogotovo ne s mogućnosti diskontinuiteta teritorija. Kod Srba su pozicije još ukopanije - RS je svetinja u čije "granice" nema zadiranja, pa čak ni cijepanja entiteta na nekoliko regija, a svi dosadašnji pokušaji da se stanje promjeni i ustavne promjene s vječno opterećene Federacije preliju i na RS, odnosno cijeli teritorij BiH završavale su bezuspješno.

Okrupnjavanje županija

Pitanje ustroja hrvatske federalne jedinice stidljivo se pojavilo na marginama priče o američkom prijedlogu preustroja Federacije, u vrijeme kada je svako malo u javnost puštan navodni plan o okrupnjavanju županija. I ovaj put hrvatske stranke ostale su bez jedinstvenog i jasnog plana kako se riješiti nagomilane administracije u FBiH, a usput pokušati progurati rješenje koje će ići ka okrupnjavanju na prometnoj, geografsko-povijesnoj, ali i etničkoj osnovi.

Lutanju nikad kraja, pa tako i nedoumicama što sa središnjom Bosnom ili Posavinom, koje, slažu se svi oni koji promišljaju na duže staze opstanak hrvatskog identiteta u BiH, ne bi smjele biti utopljene u neke većinske bošnjačke županije. Na kraju, sreća da u prijedlogu pravnika pod pokroviteljstvom SAD-a nije bilo spominjanja okrupnjavanja županija, jer bi tada, zbog neodlučne reakcije hrvatskih stranaka, posljedice mogle biti pogubne.

Rušenje saveza

Hrvatske su stranke te 2007. godine bile jače nego ikada, pružale su poruku zajedništva i principijelnosti, barem kada su u pitanju vitalni nacionalni interesi. No, izazovi koje sa sobom donose plodovi vlasti doveli su do toga da je svehrvatski savez ubrzo postao tek mrtvo slovo na papiru, a savez stranaka potpisnica Kreševske deklaracije se srušio kao kula od karata. Uzroke, naravno, treba tražiti u već sada poslovičnoj nesposobnosti stranaka da osobne, pa i ideološke trzavice zaborave u interesu naroda.

Ideje koje su kolale

Najbliža opcija stvaranju federalne jedinice tražila se u vrijeme kada je u optjecaju bilo nekoliko ideja o preustroju Federacije, od one koja predviđa smanjenje broja županija na pet ili šest kroz okrupnjavanje pa do stvaranja triju regija (mostarske, sarajevske i tuzlanske). Međutim, u tom kontekstu važno je istaknuti otpor hrvatskih političara središnje Bosne i Posavine koji nisu željeli ostati prepušteni, ali i pitanje što s nekada većinskim hrvatskim područjima u RS-u poput Posavine.