Nikako da nam dođe taj Treći. A volio bih ga vidjeti za svog života. Čović ga godinama obećava, samo bojim se niti ću ga ja dočekati, a boge ne vjerujem ni Čović. Ako ništa, puno je stariji od mene, pa ako bude po božjem redu…Zna se!
Doduše, svojevremeno, bio sam u tom Trećem. Tamo negdje od 1992. - 1995. Zvao se Herceg-Bosna. Imali smo ga zahvaljujući borbi nas pripadnika HVO-a. Dali smo ga na upravljanje bagri, koju neki još zovu političarima ili političkim predstavnicima naroda. Legitimni i legalni nema im se što prigovoriti. Hrvati ih birali, sve do jednog. I nešto muslimana, samo što su u to vrijeme muslimani bili dobri i znali su koga će birati, a ne kasnije kada su izabrali Željka Komšića.
Željko Komšić nema nikakve veze ni sa Herceg-Bosnom ni sa Trećim entitetom pa ga neću džaba valjati po ovoj kolumni. Radije ću se zabaviti akterima uništenja onog ratnog Trećeg entiteta i ovog današnjeg imaginarnog.
Jednom riječju isti nam je subjekt uništio ili ako vam je draže prokockao 1995. Herceg-Bosnu kao što se kocka s ovim nedosanjanim. Pogađate riječ je o HDZ-u. Ovom domaćem, ali i onom sestrinskom, koji također na rukama herceg-bosanske krvi ima.
Postavlja se pitanje je li moralno od onih koji su uništili Herceg-Bosnu da sada vape za njom? A uništili su je jednim potpisom u Daytonu.
Sada će se jastrebovi iz njihovih redova nakostriješiti kao da ih je struja dotakla ne dajući mi za pravo u mojoj tvrdnji, jer oni ne da nisu krivi, nego su zaslužni za sve što Hrvati u BiH imaju. Viša sila ih je primorala da prihvate ovakvo uređenje BiH.
Da nisu prihvatili gašenje Herceg-Bosne možda bi ta viša sila svoje prijetnje i ostvarila kasnije, nekakvim drugim metodama koje bi u konačnici možda bile pogubnije za hrvatski narod. Ne zna se. Možda!
Zašto Srbi nisu poklekli u Daytonu? Zašto moćna svjetska sila nije Srbe prisilila da se odreknu Republike Srpske i da bosanske Srbe uključi u nekakav oblik federacije kakva je danas FBiH?
Ako ništa Hrvati su imali daleko veće moralno pravo da inzistiraju na Herceg-Bosni nego Srbi na Republici Srpskoj.
Za razliku od Srba beha Hrvati su svoju Herceg-Bosnu prokockali. Možda se čak može reći da su potpisivanjem ovakvog Daytonskog sporazuma i izdani. I od Zagreba, ali i od Herceg-Bosanske vrhuške. Izdani su prije svega bojovnici HVO-a. Poglavito oni koji su ostali bez dijelova svog tijela, a da ne govorimo o obiteljima poginulih čija su djeca, braća, očevi, muževi… dali svoje živote - radi ničega. Nisu li Hrvati mogli ovakvu BiH imati uz daleko manje žrtve?!
Da ne bi izgledalo kako glumim generala poslije bitke, što je kažu lako, ostavit ću se takvih opservacija, ali ću zato bez ustezanja uprijeti prstom u one koji nisu imali dovoljno hrabrosti i moralne odgovornosti da se u povijesnom trenutku po svoj narod pokažu i dokažu u veličini vođe. Onoga tko se stavio ispred naroda i tko je u datom trenutku odredio sudbinu cijelom narodu.
Unatoč legitimnosti i legalnosti oni s bili šupci naroda i povijest će ih kao takve pamtiti.
Nisu li predstavnici hrvatskog naroda mogli reći kako neće potpisati ovakav Daytonski sporazum? Njihovi istomišljenici će reći NISU!
K'o iz topa bi progugutali, morali su. Na njih je vršen strahovit pritisak da potpišu.
Jer kad Clinton lupi šakom od stol nema toga tko nije htio potpisati. Ili najprostije, a ako hoćete i najbanalnije rečeno, bili bi na ovaj ili onaj način smaknuti. Tako otprilike zvuči jezik ulice s kojim ista pokušava oprati cijelu hrvatsku vrhušku koja je u Daytonu krojila sudbinu narodu.
Pa zašto nitko nije ubio Karadžića, a sigurno je bilo postavljenih zahtjeva da se Republika Srpska ukine (ne daj bože da nitko nije postavljao upit o RS-u). Jesu li možda Karadžić, Miloševići i bratija imali muda za razliku od Prlića, Šuška ili Tuđmana? Ne, hrvatska muda nisu bila vrijedna Herceg-Bosne. Ondašnji hrvatski vlastodršci potpisivanjem Daytonskog sporazuma osobno nisu gubili ništa. I dalje su ostali u svojim foteljama, na pozicijama koje su im jamčile doživotnu vladavinu, što se na kraju i pokazalo točnim.
Nikomu od njih nije padalo na pamet da na oltar domovine ili za račun domovine položi svoju glavu. Ako treba, jer brojni su Hrvati tijekom rata to učinili bez ustezanja i dvoumljenja. A toliko daleko nije trebalo ići sigurno. Pa da je netko i ubijen (najprostije rečeno) zbog Daytona (a ranije su svi završili karijere, svakako) bili bi upamćeni kod naroda kao vječni heroji i nacionalni junaci. O njima bi se spjevali epovi i bili bi uz bok Starčeviću, Jelačiću, Zrinskim. Ne to su bile kukavice koje će povijest upamtiti kao takve unatoč tomu što ih dobar dio sadašnje populacije doživljava drukčije.
Za prolivenim mlijekom ne vrijedi kukati, kaže narod, ali vrijedi analizirati ove nove tvorce Herceg-Bosne ili kako sami kažu Treće, hrvatske, administrativne jedinice. Oni čak nemaju toliko hrabrosti da kažu kao je riječ o Herceg-Bosni. Boje se ponovo svjetskih moćnika?! Sada ponajviše OHR-a i Visokog predstavnika. Ponovo pokazuju i dokazuju da su bezmudani i da im ništa od njihove zajamčene fotelje nije važnije. Ali žele taj Treći, žude za njim kao uspaljenik za kurvom. Kurvi plati pa klati, a što će ovi jadnici? Lideri, legitimni i legalni. Kao nešto bi, a nekako kao da ni sami ne znaju što bi. Baš oni kukaju za prolivenim mlijekom, a sama njihova politika je isključivi krivac što Hrvati danas nemaju tog mlijeka. Zato se može i mora postaviti upit o njihovoj moralnosti, ali i legitimitetu da od naroda prave budale lažući mu i podvaljujući priču kako se oni bore za Treći. To naravno nije istina. Oni se bore jednako kao i njihovi prethodnici, za vlast, za fotelje. Najmanje im je stalo do naroda i do nacionalnih interesa, ali su emocije naroda plodno tlo gdje oni siju svoje laže i na njima ubiru lovorike. Kako im je loše pokazuju njihovi bankovni računi, ali i silna materijalna bogatstva koja s ponosom pokazuju ne obazirući se hoće li ih netko pitati za porijeklo imovine. Uz plaće od "samo" 2000 ili najviše 3000 KM stekli su bogatstvo milijunskih vrijednosti čiju stvarnu vrijednost ne može utvrditi nitko. Jer oni "zbog interesa naroda" sve inspekcije, tužiteljstva i revizore drže pod svojom kontrolom. Jer dirnuti u njih značilo bi dirnuti u hrvatstvo. Na to su sami upozorili nekoliko puta. Doduše, slično misli i stoka sitnog zuba koju netko od njih tako i nazvaše, jer im ta stoka pogoduje i drži ih na površini. Valjda zato i jeste stoka. U svim drugim slučajevima to bi bila uvreda za narod.
Isto tako može se postaviti pitanje, da li je moguće da jednog dana među njima u prvi plan ispliva netko tko zaista ima muda i komu osim vlastitog bogaćenja nešto znači i narod. Komu nešto znači i Treći entitet. Moguće je. Ali nešto drugo nije moguće. Nije moguće da taj i takvi u konačnici dođu do tog famoznog Trećeg entiteta. Barem ne ovakvog kakvog ga zagovaraju evo već godinama.
Zapravo, zna li itko kako taj Treći entitet izgleda? Službeno ne zna nitko?! Nitko ne zna ni približno granice tog imaginarnog zamišljenog tora, rekao bih, jedne male narodne populacije. Nebitno, važna je priča o njemu. Važno je narodu ispirati mozak s idejom koja se nikako istrošiti ne može. Poput je one stvari. U nju trista, ona ista. Na valovima takve priče osigurava se kontinuitet vlasti, jer je Treći udica na koju se svi love. A sami rezultati takve priče i takve politike vidljivi su na svakom koraku. Jad i bijeda gdjegod se okreneš. Besposlica, apatija, depresivno stanje naroda, opća besparica… Od Orašja do Neuma. S tendencijom daljeg pogoršanja stanja.
Nema sumnje da će se priča oko Trećeg ponovo zahuktati i predizbornoj kampanji. Razlozi su isti. Igrači koji pobjeđuju ne mijenjaju se.
Šupljina priče o Trećem entitetu krije se u njegovim granicama.
Treći, ma koliko uistinu bio imaginacija, kod ortodoksnih zagovaratelja, ipak ima nekakvu svoju vizuru i javna je tajna što on predstavlja. Tvorci ideje o hrvatskom toru u svojoj viziji imaj svega nekoliko općina s hrvatskom većinom. Te općine sigurno ulaze u Treći, a ako se još nešto uspije uvući u njega bilo bi više nego dobro, ali ne i nužno.
Realizacija te ideje podrazumijevala je definiranje (i razgraničenje) teritorija, onoga koji realno može ući u Treći od onoga koji se ne uklapa, prije svega zbog teritorijalnog diskontinuiteta. Kada se na ovaj problem javno ukazalo onda su zagovornici Trećeg kao floskulu u eter odaslali priču kako bi Treći u suštini trebao biti teritorijalna jedinica u diskontinuitetu. Priča za malu djecu. Doduše "male djece" u hrvatskom narodu ima i previše, pa floskula pali.
Sa razgraničenjem se krenulo još 1992. godine u Grazu kada su Boban i Karadžić odredili zone interesa Hrvata i Srba u BiH. Tamo gdje je bio jedan Srbin to je pripadalo Srbima, a tamo gdje nije bilo Srba na taj dio su mogli računati Hrvati.
Nakon tog sporazuma Hrvati i Srbi ratuju samo u svrhu provedbe tog razgraničenja. Taj dogovor vrijedi i danas. I sa jedne i sa druge strane nema odstupanja od dogovorenog. Principijelni su i jedni i drugi. Nema im se što prigovoriti.
Srbi su već bili odradili dobar dio posla s muslimanima, te im je ostalo da dovrše započeto, dok su s druge strane Hrvati imali jedan veliki problem, a on se ogledao u razgraničenju s muslimanima. Posebno je bilo zanimljivo u središnjoj Bosni gdje su se hrvatska i muslimanska naselja međusobno isprepletali kao da je riječ o uzorku tigrove kože.
Tko je prvi počeo i o samom sukobu neću sada jer bi otišao u širinu i sam hrvatsko-bošnjački sukob priča je za sebe i zavrjeđuje poseban osvrt, o čemu nekom drugom prilikom.
Ali ću u dvije rečenice navesti dva važna faktora koji će nadam se jasnije baciti svjetlo na ovaj događaja. Ozbiljniji sukob između Hrvata i Bošnjaka, dakle kada su počinjeni prvi masovniji zločini nad civilima zbio se 16.04.1993. godine. I gle čuda, istovremeno u bošjačkom selu Ahmići gdje su specijalne postrojbe (VP) HVO-a, dakle postrojbe s posebnim zadatkom, izvršile pokolj nad muslimanskim stanovništvom i u hrvatskom selu Trusina gdje je posebna jedinica ABiH masakrirala civile hrvatske nacionalnosti. Napad i na jedno i na drugo selo počeo je praktično istovremeno tog dana u ranim jutarnjim satima.
Poslije tih koordiniranih događaja dalje rasplamsavanje sukoba teklo je kao na filmskoj vrpci.
I drugi važan faktor kojeg ne treba ispustiti iz vida je podatak da je zapovjedni kadar na obje strane, dakle i kod Hrvata i kod Bošnjaka, bio iz reda bivših oficira KOS-a i zapovjednika iz redova bivše JNA. Nije li koincidencija prevelika?
Neću dalje o tom sukobu jer kolumnu kanim završiti s pričom o Trećem entitetu.
Dakle razgraničenje s Bošnjacima teklo je kako je teklo. Negdje su Hrvati imali uspjeha, negdje Bošnjaci. U svakom slučaju praksa je pokazala da je taj rat bio uzaludan, bez pobjednika i uz obostrano velike žrtve, mahom nedužnih civila. U svakom slučaju Hrvati niti su uspjeli zaokružiti jednonacionalni teritorij po ugledu na Srbe niti su iz ovog rata izvukli kakvu pouku. Ništa pametnije ne vidimo ni Bošnjake. Tenzije neprestano lebde u zraku. HDZ kontinuirano ponavlja priču o Trećem dok muslimani za njega neće ni da čuju. Na žalost po zagovarače Trećeg entiteta bošnjačka strana je u stanovitoj prednosti. Jer Hrvati su u Daytonu potpisali što su potpisali. Sebi i Trećem su iskopali raku iz koje danas samo vire. Nadaju se onomu što dobiti ne mogu.
Bošnjaci, daleko od onoga čime bi bili zadovoljni, ali i to je njihova nafaka, potpisali su ono što su potpisali. Iz njihove perspektive danas i sami vide da je bolje da su drek pojeli. Čak i Srbi koji su kao eto ponajviše ušićari uviđaju da ih luđačka košulja dobrano steže i da iz nje ne mogu nikamo ma koliko se trsili i priželjkivali.
Zato je krajnje vrijeme da se narodi u BiH urazume. Da prihvate zbilju u kojoj su se našli. Da odbace tlapnje svojih političara koji ih lažu cijelo vrijeme. Jer im svi daju lažna obećanja koja im nitko ne može ispuniti.
Izuzev, narode ako se latiš oružja, pa što napravite, i jedni i drugi i treći. Pa kom' opanci, a kom' obojci.
Niste valjda toliko ludi?! Uostalom, što se imam pitati kad narod u ovoj državi nikada nitko ni za šta i ne pita.
Kada se govori o Trećem entitetu u javnosti uglavnom vlada stav da bi on trebao izgledati kao na ovoj karti. Doduše, ne bi baš sve što je obojeno u crveno ušlo u Treći, ali ako bi govorili o željama Hrvata onda bi ovakva administrativna podjela ponajviše odgovarala tim željama. Kada HDZ forsira priču o hrvatskom entitetu onda se u njihovoj priči ovakva mapa podjele BiH podrazumijeva. I zanimljivo narod uglavnom nasjeda na ovakve podvale, jer se drukčije ne može razumjeti potpora HDZ-u. Iako je evo već u trećoj izbornoj kampanji priča o Trećem glavni adut HDZ-a ta stranka (ili zagovarači Trećeg) nikada nije javnosti predstavila granice tog entiteta.
Temeljnu stvar bez koje je priča o Trećem entitetu apsolutno iluzorna. Generalno priča o Trećem entitetu je politički diletantizam kod Hrvata jer treći entitet nije i ne može biti hrvatski politički interes. Jedini interes koje se vrti oko Trećeg je onaj srpski. Republika Srpska čvrsto je u okovima države BiH i samo Treći entitet vodi ka kidanju tih okova. Zato prosrpski nastrojen HDZ neprestano potencira priču o Trećem entitetu. Pa čak i da se ideja o Trećem ostvari pitanje je koliko bi ovaj entitet pokrio nacionalnog prostora Hrvata u BiH. Sve ispod dvije trećine bila bi nepravda prema preostaloj trećini i takvo rješenje zapravo nije rješenje nego bi bila riječ o izdaji jednih radi uvjetnog prosperiteta drugih. Takvu nacionalnu politiku nikada nije vodio niti jedan narod na svijetu, osim HDZ kod Hrvata.
Ova druga karta je ona koju HDZ čuva kao zmija noge. Područje Trećeg entiteta na koji HDZ cilja najbliži je prikazu na ovoj mapi. Otpori prema Trećem, prije svega od strane Bošnjaka su toliki da čak i ovakav Treći neće moći zaživjeti (Daytonski sporazum je taj koji daje prevagu). A Treći je nesumnjivo cilj HDZ-a za koji se bori od 1992. godine. Naravno da bi rado HDZ vidio svoj entitet većim, ali su i on svjesni da on ne može biti puno veći. Ono što je najgore u cijeloj priči je činjenica da bi HDZ bio zadovoljan i s ovime.
Za sve više morat će ratovati, a pitanje je koliko bi i u eventualnom ratu uspjeli proširiti ovo crveno područje na gornjoj mapi. U svakom slučaju ne bi HDZ vodio duge borbe oko tih granica. Ako bi Bošnjaci pristali i na ovo oni bi i ovakvu podjelu objeručke prihvatili. Tko bi bio sretniji od mene kada bi me HDZ demantirao i javnosti predstavio mapu (a ne verbalne tlapnje) koja ima veća crvena područja od ove. Da javnosti kaže evo ovo je Treći entitet na koji imamo pravo, koji tražimo i za koji ćemo se boriti do zadnjeg. Nažalost taj film od HDZ-a nećemo vidjeti. Pola države su rado poklonili Srbima, a od ove druge polovine bore se i borit će se za jednu četvrtinu, ako i toliko.
