Kreševska deklaracija, rezolucije Hrvatskog narodnog sabora kao i programski dokumenti najsnažnijih hrvatskih stranaka o ustavnom preuređenju zemlje, iako su dobra osnova za pravedan ustroj BiH i uspostavljanje institucionalne i teritorijalne jednakopravnosti Hrvata, nikada nisu, nažalost, dobili ključnu "epizodu broj 2" u kojoj bi se u detalje razradilo na koji bi način trebalo urediti središnju, najosjetljiviju, razinu vlasti.
Iako se sve hrvatske stranke slažu kako je koncept decentralizacije ključan, još uvijek se lome koplja treba li se to uraditi kroz okrupnjavanje županija, stvaranje federalne jedinice ili pak potpuno ukidanje entiteta.
Primjerice, HDZ BiH već duži niz godina govori o četiri federalne jedinice, no nikada do sada nismo imali prilike vidjeti "granice" tih jedinica kao i odgovor na pitanje što s RS-om, odnosno, ostaje li manji entitet jedinica za sebe. Diskontinuitet teritorija koji se stidljivo provlači tek u vrijeme kada treba mobilizirati birače još uvijek nije uobličen u stvarni prijedlog pa se tako ne zna hoće li i na koji način ta federalna jedinica u svom sastavu imati Posavinu, središnju Bosnu, Zepče i Hercegovinu.
Dokument koji su zaboravili
Hrvatska republikanska stranka nedavno je izišla s prvim konkretnim prijedlogom u kojem su iznijeli svoje viđenje Federacije, zbog čega se opravdano postavlja pitanje zbog čega druge, snažnije stranke već dugi niz godina šute, dok Kreševska deklaracija kao početna točka skuplja prašinu u ladicama središnjica stožernih stranaka. Je li na sceni strah od reakcije međunarodne zajednice i scenarija s Hrvatskom samoupravom ili pak bošnjačkih, odnosno srpskih elita s kojima treba podijeliti fotelje i direktorske pozicije, ne zna se, no ono što se zna je činjenica da bošnjački i srpski politički korpus već odavno ima jedinstvenu strategiju dugoročnog političkog položaja.
U srpskom slučaju to je očuvanje i jačanje RS-a s tendencijom slabljenja državne vlasti i stvaranja što labavije konfederacije, dok su Bošnjaci odavno odlučni u realizaciji plana centralizacije, izbora za načelo jedan čovjek-jedan glas te postupnog dekonstituiranja manjinskog naroda.
Nema dugoročne strategije
Kod Hrvata pak takve dugoročne strategije oko koje bi se okupljale sve političke stranke neovisno o orijentaciji nema, a da je tomu tako, svjedoči i činjenica kako se od 2007. godine i donošenja Kreševske deklaracije nije napravio niti jedan ozbiljniji korak u razrađivanju koncepta ustavnih reformi kada je u pitanju središnja razina vlasti. A za takvo nešto je bilo prilike; dovoljno se sjetiti medijske histerije u vrijeme kada je pravni tim koji je angažiralo američko Veleposlanstvo započeo rad na prijedlogu preustroja Federacije BiH. Kod hrvatskih stranaka ovaj potez nije izazvao adekvatan protuprijedlog iako su se u medijima svako malo puštali probni baloni kako će se primjerice nacionalno osjetljiv prostor središnje Bosne tek tako prepustiti Sarajevu ili Zenici.
Sve to vrijeme, Hrvatski narodni sabor koji bi trebao biti ključna politička, narodna i nadstranačka institucija nije odgovorio zadaći na način da zajedno sa svim društveno-političkim i intelektualnim snagama Hrvata pokuša definirati konkretno viđenje teritorijalnog preustroja Federacije BiH, a onda i cijele BiH. Doduše, pojedine snage unutar HNS-a su pokušale pozvati na okupljanje oko ideje okrupnjavanja županija na tragu Rezolucije Europskog parlamenta o BiH koja jasno govori o potrebi spajanja županija. Pa se tako, neslužbeno, spominjala mogućnost da taj hrvatski prijedlog uključuje spajanje ZHŽ-a, HBŽ-a i Posavske u jednu cjelinu, dok bi mješovite HNŽ i SBŽ ili dobile poseban status ili bi se ujedinile u jednu.
Upravo je HNS trebao tada postati adresa s koje bi se (uz potporu akademske zajednice) plasirali modeli o kojima se razmišlja kroz neformalne razgovore hrvatskih političara. No on to nije postao, a energija se uskoro počela trošiti na ponovno međustranačko natjecanje, čime se izgubila mogućnost da se u skorije vrijeme ponovno pokrene priča o nužnoj reformi Federacije BiH.
Izigrani lideri
Umjesto središnje razine vlasi, vidjeli smo tek pokušaje dva HDZ-a da kroz ustavne amandmane u kontekstu presude 'Sejdić-Finci' prvo riješe problematiku ravnopravnosti na državnoj razini vlasti, no, tek tada se vidjelo pravo lice bošnjačkih i srpskih političkih elita koje ni pod koju cijenu nisu željele odustati od svojih stečenih ustavnih prednosti.
Srbi tako nisu pristali na model prema kojem bi se članovi Predsjedništva birali posredno kroz Parlament BiH, dok su Bošnjaci različitim trikovima mjesecima zavlačili hrvatske lidere tijekom pregovora o izboru dva člana Predsjedništva iz Federacije.
Cijelo to vrijeme niti spomena o središnjoj razini vlasti, iako je, pogotovo nakon lanjskog prijedloga o preustroju Federacije, bilo prilike za razrađivanje jedinstvenog koncepta federalizacije zemlje.
