Iako u Ljubuškoj tkaonici nema više niti jednog stroja, imovina nepovratno uništena, a pokradeni su i posljednji ostaci željeza, Ljilja Škrobo svakog je jutra dolazila na svoje radno mjesto. Na poslovima portira u prostoriji bez struje i grijanja preuzimala je poštu poduzeća, sve dok nedavno nije dobila poštu i na svoje osobno ime - da preda ključeve i više nema pravo ući.
Deset godina bez plaće, dvadeset godina bez uplaćenih doprinosa - to je tek jedna priča o sudbini radnika koji nakon propale privatizacije iz 2002. godine završavaju na ulici.
Vrijednost zemljišta Ljubuške tkaonice procjenjuje se na oko pet milijuna maraka. Doznaje se da bi se isto, nakon završenog postupka privatizacije, moglo prodavati kao građevinsko zemljište.
FTV
Bookmark/Search this post with
