Ne postoji zemlja s više pravosudnih institucija, a manje uspjeha u procesuiranju korupcije, organiziranog i gospodarskog kriminala. Svojevremeno započeta reforma pravosuđa u BiH stala je na manje od pola puta, a potom se pretvorila u svoju suprotnost. Prekasno je za novi početak, a recepta za ozdravljenje sustava u ovom trenutku jednostavno nema.
Početak svojevremeno održane godišnje konferencije tužitelja Bosne i Hercegovine imao je buran početak. Jedan od okružnih tužitelja iz grada gdje je održana konferencija uputio je kolegama (samo)kritiku.
“Pričamo o ovdje o borbi protiv kriminala i korupcije, a konferenciju održavamo u hotelu čiji vlasnik izbjegava plaćanje poreza. Mi ga zbog toga upravo istražujemo. Baš lijepo od nas,” žustro je konstatirao.
Na njegov istup nije bilo replike. Navedeni vlasnik nastavio je i godinama poslije biti “kontroverzni biznismen” kojeg su pratile priče o milijunskim utajama poreza i drugih kriminalnih djela. Broj sumnjivih djela se povećavao, ali bez optužnice. Pokazalo se još jednom da nadležno tužiteljstvo nije imalo snage istražiti njegov slučaj do kraja, jer gospodarski kriminal gotovo uvijek ima političke moćnike u pozadini.
Dolaze podobne sudije i tužitelji
Praktična reforma pravosuđa BiH počela je 2003. godine osnivanjem nezavisnih tijela za reimenovanje svih tužitelja i sudija. Usaglašeni su zakoni, obavljena edukacija, sudovi za prekršaje pripojeni općinskim, izvršena informatizacija u što je međunarodna zajednica uložila više od 40 milijuna maraka. U državni sud i tužiteljstvo pored domaćih, imenovani su i stranci koje je putem OHR-a delegirala međunarodna zajednica. Početak je bio ambiciozan. Optuženi su visokopozocionirani politički dužnosnici : Ante Jelavić, Dragan Čović, Mirko Šarović, Mladen Ivanić, Jerko i Mladen Lijanović, Edhem Bičakčić, Hasan Čengić.
No, ta agilnost nije dugo trajala. Od 2006. godine međunarodna zajednica se polako distancira od upravljanja kako političkim događanjima, tako i onim u pravosudnom sustavu. Prvoimenovani glavni državni tužitelj Marinko Jurčević naprasno podnosi ostavku, pravdajući je zdravstvenim razlozima. Tek će godinama poslije dati uopćeno obrazloženje tog poteza.
“Ja sam se samo sklonio, jer sam vidio da dolaze podobni i tužitelji i sudije,” rekao je Jurčević uz dodatnu opasku da sadašnji način na koji se biraju suci i tužitelji vodi pravosuđe u nekom drugom pravcu od profesionalnog.
Obiteljsko i stranačko zapošljavanje
Političke stranke su strpljivo čekale i pripremale teren za ovladavanje pravosudnim institucijama. Naravno, prvo su na udaru bili okružne i županijske razine, gdje je bio manje uočljiv njihov pritisak da se putem VSTV-a imenuju ili politički podobni ili manje sposobni. Uporedo su uspostavljene i svojevrsne porodične manufakture u pravosuđu, gdje se čak i površnom analizom uočava da su za stručne suradnike zapošljavani najbliži srodnici sudaca, tužitelja, odvjetnika i naravno političara. Naredni korak bio je njihovo imenovanje za tužitelje.
Oni koji nisu bili dio kolopleta interesa nacionalnih stranaka da se prikrije značajan udjel njihovih lidera i funkcionara u kriminalu, uklanjani su perfidnim načinima. Jedna po jedna, padaju prvostupanjske presude ili se naprasno obustavljaju istrage koje su prema dokazima bile korak do optužnice protiv političara poput Milorada Dodika, Zlatka Lagumdžije ili Dragana Čovića.
Konferencije važnije od istrage
Nositelji pravosudnih funkcija niže razine od državne, shvatili su ili bolje reći prihvatili su pravila igre nametnute iz politike. Po sustavu "ne talasaj", izbjegavaju procesuiranje predmeta za koje su procjenili da bi mogli izazvati reakciju politike. Istovremeno, i ono što bi mogli raditi, rade sporo i traljavo.
“Ne mogu da završim taj predmet jer mi je glavni svjedok nedostupan, već ga godinu tražim i vraćaju mi pozive sa adrese koju imam,” obrazlagao je potpisniku ovog teksta tužitelj Tužiteljstva SBŽ razloge višegodišnje istrage jednog ubojstva. Kada je dobio odgovor da smo svjedoka odnosno broj telefona pronašli za 15 minuta i da radi stotinjak metara od tužiteljstva, tužitelj nije ni upitao za njegov broj!?
“Gdje ste pronašli onu ženu iz vašeg priloga, ja je tražim kao svjedoka za ratni zločin, ne mogu je naći, “ pitala je drugom prilikom državna tužiteljica. Odgovor da smo je pronašli u selu gdje se zločin i dogodio nije komentirala.
Ovo su samo neki od niza primjera kako je produkt reforme pravosuđa imenovanje ili kronično nesposobnih ili korumpiranih ili komformizmom uljuljanih sudaca i tužitelja, kojima se nigdje ne žuri sa obavljanjem posla, tek onoliko koliko to zahtjeva da zadovolje zadani godišnji učinak. Pri tome ne propuštaju brojne konferencije i seminare, pa kakav god im važan sudski proces ili istraga bila u toku.
Pravosudni klanovi
Tužiteljstvo BiH i ovu godinu nastavlja po sustavu kako se odvijala prošla, gotovo svakodnevnim aferama. Suspenzija glavnog tužitelja Gorana Salihovića je samo naizgled promijenila odnose unutar ove institucije. Klanovi su i dalje u međusobnoj borbi. Jedan ima zadatak da sustavno opstruira istrage po nalogu političkih centara moći, drugi da radi isključivo za svoju korist i promociju dok je treći najbrojniji, oni koji bi da rade što manje. Istina, postoji i četvrta kategorija, onih koji bi željeli časno obavljati svoju funkciju, no niti mogu neometano raditi niti javno progovoriti o svemu što se događa.
Moć koju daje pravosudna funkcija, pogotovo rukovodeća, opasna je boljka i ne treba čuditi što se ne biraju sredstva i politički mentori kada treba osigurati glavnu ili zamjeničku poziciju. Čak je i doskorašnja predsjednica Suda BiH Meddžida Kreso doslovno posljednje minute svog mandata i odlaska u mirovinu koristila da presignira neke predmete sucima ili na drugi način utječe na rad ove institucije.
Kako reformirati reformirano ?
Ako je ovo što sada imamo reformirano pravosuđe, bolje da nije ni reformirano, jedna od rečenica kojom javnost karakteriše aktuelno stanje ovog stuba vlasti. Da, vlasti. I to je ono što često i sami nositelji pravosudnih funkcija zaboravljaju, pa raspredaju priču o nezavisnom sudstvu. Ponašaju se doslovno poput nekih političkih stranaka koje formalno sudjeluju u vlasti, a praktično istupaju poput opozicije. Umjesto da se politika i političari prema njima odnose sa (straho)poštovanjem, suci i tužitelji svih razina prihvatili su obrnutu situaciju.
Za novu reformu potrebno je vrijeme, novac i neokaljani ljudski resursi. Pitanje je da li bilo šta od toga imamo. Svjesni da ih javnost doživljava kao produženu ruku političkog kriminala, iz državnog tužiteljstva sada neslužbeno najavljuju podizanje optužnica u predmetima koji su godinama paradigma opstrukcije istrage zarad zaštite najviših političara u ovoj zemlji.
Ukoliko to budu optužnice tek da su podignute, bez temeljito pripremljenih dokaza i svjedoka, propuštaju posljednju šansu da vrate povjerenje javnosti. Biće u pravu oni koji zlobno tvrde da su najveći tužiteljski uspjeh ostvarili krajem 2016. godine, kada su tužbom osigurali za sebe retroaktivnu isplatu naknada za topli obrok, prijevoz i odvojeni život.
