Branitelji još čuvaju u sjećanju fra Žarkova zalaganja, on se trudio kroz cijeli Domovinski rat, stalno upozoravao s kakvim se poštovanjem treba odnositi prema svima onima koji su hrabro uzeli pušku u ruke i otišli u brda i planine braniti našu Domovinu. O tome je često govorio i pisao, neumorno se obraćao Hrvatima u cijelom svijetu, pozivajući ih, na sve moguće načine, pomagati branitelje i njihove obitelji u Domovini.
Bili smo nemalo iznenađeni kad se fra Žarko, sinoć u večernjim satima, nenajavljeno pojavio ispred šatora, još nedovoljno oporavljen od zdravstvenim poteškoća, ipak se usudio sam dovesti autom i, uz pomoć jedne štake, ušetati u "šator istine" na Bijači.
Naravno kako smo dio večeri svi skupa proveli u molitvi, takav je bio običaj svaki put, i nekada davno, kad bi fra Žarko dolazio među branitelje. Nakon molitve on se malo našalio, potom ozbiljno izjavio kako odavno nije svjedočio da muškarci tako složno i glasno mole, reče kako smo složnije molili od žena.
Netko mu odgovori da smo mi u svemu složni pa tako i u molitvi.
Fra Žarko se, i nakon Domovinskog rata, nastavio zalagati za prava branitelja, o svemu je glasno govorio i još glasnije pisao.
Branitelji odavno čuvaju jedno iscrpno pismo, koje je on uputio Ljubuškim vlastima prije osam godina povodom primanja godišnje nagrade za životno djelo.
To su zapečaćeno pismo vlasti radosno primile na ruke, znajući kako se radi o fra Žarkovoj zahvali za dodijeljenu mu nagradu, radovali se pismu kao što se raduju djeca paketiću od sv. Nikole.
I jedni i drugi u takvim prigodama brže-bolje otvaraju svoj poklon, djeca ponekad, među raznim igračkama, nađu i tanku šibu pa malo štrecnu.
Sličnu su "slovkastu" šibu, u pismu zahvale, od poredanih slova zatekle općinske vlasti i nakon toga pismo zataškali, i, nikada nisu uzvratili traženi odgovor. Nakon određenog vremena, fra Žarko isto pismo kopira i šalje preporučeno na kućne adrese svih tadašnjih općinskih vijećnika ali opet bez ijednog odgovora i spomena na Vijeću onoga što od njih traži.
Ovaj put objavljujemo dio tog izvornika koji se odnosi na našu, braniteljsku populaciju.
Naši nezaboravni branitelji
Ne Zaboravite poginule branitelje!
Osigurajte dostojanstven život preživjelima!
Dragi prijatelji! Za Vašu Nagradu ja najveću zahvalnost dugujem našim živim i poginulim braniteljima. Koliko god Vam se to činilo čudno, ipak je istinito. Da nije bilo njihove borbe, ja ni danas ne bih imao putovnice, kamoli Hrvatske Domovnice.
Da nije bilo njih, većina Vas ne bi danas bila u općinskoj vlasti. A kad bi ste i bili, ne biste ni u snu smjeli spomenuti nagradu za moje životno djelo. Zato ovom prigodom želim Vašu pozornost svratiti najprije na branitelje.
Pred rat i tijekom prvih dviju godina bio sam na odgovornoj službi, po kojoj sam morao pratiti sva domaća politička i ratna zbivanja.
U vezi s tim slao sam službene javne dopise domaćim i stranim moćnicima do Organizacije Ujedinjenih naroda. Istodobno sam kao urednik KZ osjećao dužnost bilježiti značajne događaje. A kao svećenik sam imao prigodu slušati mnoga povjerljiva svjedočanstva o gorkim događanjima i o bolnim razočarenjima.
Unatoč lošem zdravlju i danas se povremeno susrećem s braniteljima i njihovim obiteljima.
Zbog tih doživljaja ne mogu biti ravnodušan prema materijalnom, duševnom i društvenom položaju većine hrvatskih branitelja i njihovih obitelji. Odmah želim priznati, da članovi Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog rata sa zahvalnošću ističu susretljivost današnjeg gradonačelnika, koji im pomaže, kad god pohađaju znamenita bojišta ili održavaju službene susrete. Ali istodobno vrlo dobro znam, da ta Udruga ne obuhvaća ni trećinu ljubuških branitelja. A najgore je, što više od trista nesebičnih branitelja ne prima ni prebijena novčića za svoje neprocjenjive napore i stradanja.
Tko može biti ravnodušan prema toj činjenici?!
Tko li se ozbiljno ne zamisliti?!
Ako su naši branitelji bili spremni ići na bojište, gdje se gubila glava, zašto se ne usuđuju doći u općinske urede, da dobiju najnužnije priznanje?!?
Znam što je vojna tajna, koja se poštuje u svim normalnim društvima. Ali nije vojna tajna da je netko stvarni branitelj! Pogotovu nije vojna tajna, da netko nije branitelj! Ako se u svakom ljudskom žitu nađe kukolja, to ne znači da nema žita…
Zar je onda moguće, da najodgovorniji plaćeni službenici ni petnaest godina nakon rata nisu mogli proučiti zakone te provjeriti i srediti potrebne podatke, koji su nužni za ostvarenje braniteljskih prava?!
Ratni su čelnici Ureda za odbranu znali pronaći i pismeno pozvati branitelje na ratište.
Zašto ih današnji od 1995. do 2005. nisu mogli pronaći te pismeno pozvati i službeno im kazati za njihova zakonska prava, pa im omogućiti i stručnu pravnu pomoć?!?
Našima je još teže, kad čuju, da je u ostalim općinama bolja susretljivost prema braniteljima. A priča se, kako bošnjački političari svojim braniteljima bolje pružaju stručnu potporu i brže osiguravaju mirovinu.
Ipak je najžalosnije, što su hrvatski političari na višim dužnostima 31. listopada 2007. popustili Zijadu Crnkiću, da muslimansko povjerenstvo odlučuje o sudbini naših branitelja. Zbog takvog robovlasničkog pritiska naši bi se političari morali odupirati tužbama do Međunarodnog suda u Hagu i do Ujedinjenih naroda. Ali i prije tog muslimanskog udara nekoliko stotina branitelja je uzalud čekalo “naše” (?) povjerenstvo..
Ima branitelja kojima su pismeno priznata određena prava, ali zbog nemara općinskih ili županijskih službenika nikako dočekati njihovo ostvarenje. Tako je nedavno jedan umro nakon dvogodišnjeg uzaludnog čekanja. A za odlazak na bojište nije smjelo biti čekanja…
Većini branitelja nije uplaćivano mirovinsko osiguranje za vrijeme njihova ratovanja…
Ako itko od državnih službenika ima pravo na mirovinsko računanje radnog staža u ratnom vremenu, onda se to pravo u još većoj mjeri mora priznat i braniteljima!
Brojni branitelji iz naše općine na njezinu prostoru nisu imali radnog mjesta i nemaju ga ni danas. A ipak su ti ljudi bili branitelji na ovim prostorima. Zato im se izvan BiH ne priznaje braniteljski staž. Te ljude ostaviti na cjedilu jest prevelik grijeh, koji vapi u nebo!
Ima branitelja, koji su i duševno i tjelesno onesposobljeni u ratu, a sad moraju kod privatnika teško raditi, da ni oni ni njihova obitelj ne umru od gladi.
Zašto?
Samo zato što im državne službe (općinske, županijske ili više) nisu stvarno osigurale pravednu zaštitu.
Zato se bezuvjetno moraju ispraviti nepravde prema braniteljima, koji imaju žive svjedoke o zajedničkom sudjelovanju u obrani!
Prema tome pitanju ne smije biti ravnodušan nitko, pogotovu odgovorni službenik, koji je plaćen upravo zato, da takvih nepravdi ne bude? U ostalom, možda taj današnji službenik ne bi imao tog radnog mjesta, da nije bilo naših nesebičnih branitelja u Domovinskom ratu! Tu bi i danas bila “Opština - Opština”!
Nadam se, da moj poziv ne će ostati bez pravodobnog i pravednog odjeka.
Humac, 31. ožujak 2010.
Ivan fra Žarko Ilić
Fra Žarko je tijekom večeri pažljivo saslušao povijest naše pravednu borbu za prava svih istinskih branitelja, i na kraju citirao riječi američkog predsjednika Kennedya, koje je izgovorio prije nego je postao predsjednik: Veća je sramota ne pokušati nego ne uspjeti!
