Već neko vrijeme jeu tijeku rasprodaja parcela i objekata nekadašnje vinarije Ljubuški. Od jednog od najvećih proizvođača vina s oko 150 hektara vinograda, vinarija Ljubuški polako nestaje i očekuje se kako će se sve što podsjeća na njeno postojanje biti pretvoreno u prah.
Narodna i hrvatska vlast narodno je višegodišnje stvaralaštvo privatizacijom, u kojoj je jednu od glavnih uloga imao sadašnji gradonačelnik Nevenko Barbarić (potvrđuje dokumentacija) uništila, a da nitko za to nije odgovarao. Radnici su nemoćni, a političari se ponašaju kao da se ništa ne događa.
Takav scenarij parcelizacije uskoro čeka i Platnaru, na čast politike HDZ BiH, a iz politike nitko nije imao trun smjelosti reći zašto sve propada. Gradonačelnik Barbarić je bio dio tima za prodaju ispred općinske i županijske politike, ovjerio je pravni put privatizacije kojoj su se obogatili pojedinci ostavivši iza sebe pustoš. A digresija koja govori kako je i ministar Zdravko Boras uhvaćen s rukama u grožđu, pokazuje o kakvoj je strukturi riječ. Agencija za privatizaciju samo je poništila privatizaciju Platnare, koja je svojevremeno bila prodana za 170.000 KM, ali kupac nije znao što bi s njom i nije pokretao nikakvu proizvodnju, pa je ugovor poništen.
Autotransport Ljubuški također je prodat za smiješni sitniš, a Ljubuški nije vlasnik niti kolodvora. Tako je tajkunizacija HDZ BIH uništila vrijednu imovinu na kojoj su novopečeni tajkuni dizali ogromne kredite.
Nevenko Barbarić je prezadovoljan razvojem Ljubuškog. Napokon smo, kako voli reći svoji na svome, ali sve ovo naše uskoro bi moglo postati tuđe.
Koliko je samo općinskog novca Barbarić potrošio na planove, od zona do smeća, dok se kapital u nekretninama uništava.
Od privatizacije Ljubuški nije dobio ništa. Na žalost ništa nije dobila niti županija. Agencija posluje s gubitcima, županijska poduzeća su propala, ali i sama županija propada.
Koliko će trajati ovo urušavanje? Po HDZ BiH, vjerojatno do onog trenutka dok se i posljednji centimetar ne proda. Opet slijedi pitanje, tko danas ima novac? Najzainteresantniji za investicije u BiH su Arapi, pa čak i njihove kulturne fondacije žele kupiti Aluminij. Zacijelo, cijela Hercegovina ide stopama Aluminija.
